Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Naser Orić, biće iz srpske mitologije

Must Read

Srpska ratna propaganda 1992-1995. i iz nje proizašla postdejtonska mitologija o ratu, imala je i ima dvije ozbiljne falinke.

Nedostatak bilo kakve osnove za kreiranje mitskog, obogtvorenog vođe na direktnoj vezi sa onim svijetom, ali i njegovog arhidušmanina. I zaista, dok, prema nekim mišljenjima vrhovni bog starih Slovena Perun, ima svoga protivnika Velesa, skandinavski Tor Lokija, grčki Zevs Krona, knez Lazar Murata, šta je mitskom Radovanu Karadžiću preostalo od protivnika. Ili, preciznije rečeno, šta je ostalo od mitskog Karadžića? I tamo gdje je mitologizovan po službenoj dužnosti, ili prostoj inerciji. Jer, ipak, nije lako mitologizovati šeprtljavog psihijatra sa mesijanskim kompleksom koji je, otevši se sa ženinog lanca, upropastio sve čega se dodatao, da bi na kraju postao holistički vrač turbofolk-pravoslavno-new age kulture.

Još teže je sa Alijom Izetbegovićem. Ma kako ga čovjek guslarski nagrđivao, teško da je njegova činovnička aura i kvazietika skromnog dede koji, kad ga ponude janjetinom pojede samo tanjir supe radi solidarnosti sa gladnim borcima, odgovara kalibru arhinemezizsa, mitskog Turčina. Daj mi, brate, nekog što mezi suhotine na tone, pije ljutu rakiju, oko kojeg pleše zarobljeno ženskinje. Nekog ko nabija nejač na kolčeve, nekog s kim bi se svaki (ne)mitski vojvoda pobratimio. Eh, upravo zbog toga su sve strane u sukobu pribjegle nekoj vrsti niže demonologije.

Kult vrhovnih lidera u ratu koji je – samo budalama nije jasno – završio tako da su svi poraženi i poniženi, je ostao oficijelan. O njima se, u krajevima gdje narod ima smisla za humor, pričaju vicevi, a tamo gdje baš i nema, uglavnom egzistiraju u sferi poluzaborava i oživljavaju u trenucima kada se “onima tamo”, treba naj…. matere. Ili dobiti glasove od najbudalastijih primitivaca. Zato su i morali ustupiti mjesto svojim potčinjenima, raličitim komandantima, vojvodama i bojovnicima, koji su, u smiješnom proksi ratu ipak ostvaili neke vidljive, opipljive, mikropobjede, ali ipak pobjede o kojima se može guslati i vaziti.

Jedan od takvih likova je definitivno Naser Orić, koji ima jedno od najznačajnih, ako ne i najznačajnije mjesto u bošnjačkoj i srpskoj postdejtonskoj mitologiji. U prvoj je on proslavljeni komandant, gazija na Allahovom putu koji štiti nejač od neumitnog istrjebljenja. U drugoj je baš ono što Srbima treba: kabadahija, koljač, silovatelj, koji, k tome, izmišlja fantastično-svirepe tehnike mučenja, poput zakivanja ljudi na drveće i krstove. Istinski warlord, Hanibal ante portas.

Orić je očigledno bio svjestan postratnog benefita bivanja “religioznim”, pa je u tom pravcu kreirao svoj PR. Zato je, uostalom i napisao, ili već nekome dao da napiše, knjigu “Srebrenica svjedoči i optužuje” koja sva pršti citatima iz Kur’ana i zbirki hadisa, koji, naravno, imaju ukazati da ih je sam pisac, za razliku od nekih, sve sproveo u djelo. Njegov sugrađanin Ibran Mustafić je, s druge strane, kao brižljivi hroničar svih ruralnih horor dešavanja, pakosti, spletki, ubistava, bluda i nemorala imao nešto drugačiji ugao gledanja.

Među njima je i epska scena preraspodjele plijena iz opljačkanih srpskih sela, u kojem je učestvovao i hodža Alija Jusić: “Kada su ‘opuhali’ Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neko je hodžu upitao da li da i to tovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno da će i pločice zatrebati. Poslije pljačke Čumavića i Sijemova, cijela je Johovača bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plena. U prepirci je hodži opsovao i Boga. Ipak je uzeo mlin, traktor ‘Tomo Vinković’ i vola.” Druga Mustfićeva, pomalo zavidna, zamjerka evlijskom (svetačkom) statusu proslavljenog komandanta jeste “ženskinje”. Naser je, “slomom svih konzervativnih vrijednosti”, smatrao da svaku ženu u Srebrenici može i treba “prevrnuti”, pa mu je to pošlo za rukom i sa izvjesnom nedodirljivom Zlatom, koju je oženio samo da bi je, nakon jedne noći, otjerao.

Čovjek se ne može oteti pomisli da u ovim scenama ne nađe nešto ranoobrenovićevsko, ili hajdukveljskovsko. Knjige staroslavne vele da se knez Miloš, u mnogim situacijama, nije libio Boga spomenuti u koitalnom kontekstu, a ni svetog Jovana. Da ne govorimo o onoj poznatoj hajduk Veljkovoj maksimi: “Ako nešto poljubim i pojebem, sve je dragovoljno.” Stoga neće biti daleko od istine ako se kaže da je srpskoj mitologiji dobro došao bošnjački mitski Naser, da bi se kockice tog manihejskog konstruisanog svijeta posložile. Pogotovo kada se uzme u obzir i sve ono za šta, u realnosti, ako je vjerovati državnom kvazi pravosuđu, “nije kriv” i za što niko nije odgovarao, a nakon posljednje bizarne presude tek neće.

Pa ipak, čini se da u određenim krugovima to apsolutno nije bitno. Nezgodni svjedoci se kunu da proslavljeni komandant ne izbiva iz Beograda, a često je viđen i ukolini Sokoca gdje, kažu, sa svojim srpskim simpatizerima, lovi veprove i drugu divljač. Podsjetimo, bivši komandant bataljona Bratunačke brigade Vojske RS Sreten Petrović uhapšen je prošle godine zbog sumnje da je natjerivao svjedoke zločina da promijene iskaz u Orićevu korist, jer su se, Naser i on nakon rata – a ko će ti ga znati, možda i ranije – sprijateljili i započeli zajedničke poslove. Divljenje Orićevom hm… junaštvu ne krije ni ratni ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, Momo Mandić, koji pred TV kamerama često istakne njegove ratničke vrline. A da stara ljubav zaborava nema, ne krije ni sam komdant koji je, prema vlastitim riječima “stalno na nastupima pjevača i pjevačica iz Srbije.”

“Eto, vuče me neka nostalgija i volim da odem na njihove koncerte.”, rečenica je zbog koje bi mnogi bošnjački patriota danima i noćima ronio suze, a mnogi srpski tumačio kako su to znaci posljednjih vremena.

Ili su to ipak znaci svih vremena? Kako je moguće da bošnjački i srpski mitski i realni Naser ipak imaju mnoge dodirne tačke? Pa lijepo. Kada se društva grade na zakonu topuza, onda su warlordovi, posebno oni koji se obogate, jedini istinski heroji. Još ako hoće narodu skotrljati koju mrvicu, častiti po kafanama u kojima su im sve pjevačice sklone, tako da svako mašta da jednom bude kao oni, ili neko u njihovoj hijerariji, surovi zakoni opstanka i održavanja takvoga poretka brišu i granice među mitologijama. A jedina maksima je osnovno pravilo balkanskog Game of Thronesa koje je Naser Orić 1993. istresao u facu ljubomornom hroničaru Mustafiću: “Boli me ku*ac! Ja sam odlučio da se nauživam dok god mogu, a poslije šta god bude, apsolutno me ne zanima.”

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
- Advertisement -
Последний

LJUDI VAŽNI ZA POVIJEST HRVATA U BIH: Ličanin Marko Mesić

Potomak je ugledne i junačke ličke obitelji. Rodio se u Brinju 1640. godine. Godine 1670. bio je župnik u...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com