Tijekom studija etnologije, istraživali smo, u duhu društvene kulture južnih Slavena kod predavačice Jasne Andrić ove teme tako da sam neke informacije čuo, no sustavnog istraživanja, ovog dijela etnologije južnih Slavena i ovog dinarskog pojasa nema. A moralo bi biti, piše Aleksej Pavlovski, hrvatski etnolog u jednom svom osvrtu.
Postojao je dakle, taj jedan, do danas, neistražen običaj u Hercegovini primarno, potom u Lici. Dalmatinskoj zagori, gotovo poganski običaj koji se zvao liganje, u Lici maličanje. Sastojao se u tome da je djevojka u toku jedne večeri postajala kao nekakva društvena igra. Iako na rubu paganskog, običaj nije ulazio u grijeh. Penetracije nije bilo. Crkva danas, dozvoljava upravo to. Blagu seksualnost prije braka, no bez penetracije. Nekada su to priječili. Zašto ne znamo.
U toj “igri” tadašnjem “čovječe ne ljuti se” na neki način bi se prozivala imena parova i onda bi ti mladi izašli nekud van u mrak.
Nije bilo nasilja. Ako cura nije bila zainteresirana ili momak nije bio s njome, za toga onda bi ona rekla “oprosti ne mogu ja” ili bi on rekao “nismo mi za to” i onda bi se vratili ali ako su bili baš parovi ili htjeli biti par onda su mogli recimo ostati cijelu noć sami vani, još bi im domaćica odnijela deku u štalu. Dakle imate jedan opći društveni ugovor o tom običaju koji prihvaćaju i oni stariji koji imaju čak i cijeli uvid u taj život mladih.
U principu nije smelo doći do spolnog odnosa radi trudnoće, to je bila crta koja se ne prelazi, i to baš nije bilo zgodno alli, nekada i negdje bi i došlo.
Taj ugašeni običaj gonjanja vrlo važan za populaciju tog kraja, za njegov natalitet bio je istinska magija plodnosti u Dalmatinskoj Zagori, Hercegovini, Lici.
Otkada je on “stavljen pod nadzor” tu natalitet pada. Radi se o krajevima, vrlo važnom biološkom bazenu u Hrvata, pa i kroz taj kontekst treba gledati pogubnost ukidanja i discipliniranja ovog običaja.
A nitko tu nije “uveo reda” koliko tadašnja crkva. Koja je nominalno na strani života. Pisma fratara biskupu, protesti, govori, sve je to dovelo do seksualnog ustezanja, i na kraju do praznih sela, nekada vrlo živih, i vrlo plodnih.
Gonjanje se obično održavalo na proljeće gde je momak morao gonjati, ajmo reći narodski – povaliti pastiricu djevojku na pod, tu opet nije smjelo doći do spolnog odnosa ona se branila ali to se nekako moralo, dečki su morali to curama raditi, one su morale na to pristati iako su pri tome imale i obavezu braniti se.
Taj lijepi običaj, koji nije dovodio do seksa bio je usklađen s ciklusom godišnjih doba, s tokom prirode. Seksualnost je pratila put godine. Taj čin je bio običaj analogne magije, magije plodnosti. Imao je i praktičnu ulogu. Cure su prije žetve morale biti mirne, umirene. Gonjanje bi im davalo taj učinak. Prije ljeta, u proljeće, morale su biti umirene, izgonjanje. Ne postoji ljepši primjer sklada čovjeka, s prirodom, i poštivanjem rada i vremena za odmor, ili pripremu za rad, od tog.
Ta seksualnost je na neki spontan način, prilično nevin i iskren, nalazila put pa je onda neku regulativu doživjela kroz običaje, kroz neko magijsko tumačenje svijeta ili mitsko čak, ali s druge strane nekakve edukacije stvarne, nekog ozbiljnog pristupa tu nije bilo.
Selo je tu bilo primitivno, nesputano, otvoreno, kreativno, tako da je sav taj igrokaz bio više nego zanimljiv, u jednom trenutku je zapravo selo prednjačilo pred gradom u svojim igrama, predigrama, načinima zavođenja naprosto jer je grad tog vremena bio puritanski i ukočen. Moderno buržujstvo je preziralo način života u krajevima iz kojih su dolazili. Malograđanština je rasla. A selo je živjelo svoj život.
Recimo tijekom 19. stoljeća sredina i konac 19. stoljeća selo je imalo jaku prevagu u toj prirodnosti prema seksualnosti kroz ove običaje koje sam spomenuo, ali kasnije se to obrnulo pa kada je krenula neka ozbiljna edukacija, prvi udžbenici, zauzdavanje seksualnosti, ulazak “države u seksualnost” kad je tiskana prva knjiga o tome između dva svjetska rata, od onda pa do danas se u stvari mijenjaju, piše Pavlovski.
Civilizacijske stečevine zapravo ipak dolaze iz grada a te stečevine bile su pogubne i za seksualnost i za plodnosti naših sela. Danas je to opet postalo svejedno jer i selo i grad žive na isti način, no ako ćemo pošteno, grad je uništio selo. U svakom pogledu, ne samo u ovom. No ova sfera koja je uništena, najpogubnija je od svih, jer gradovi se pune, i punili su se iz sela. Društvo s praznim selima, je kakvo društvo? Nepotentno, nekreativno, ukočeno. Sterilno.
Vezani tekst:
wpDiscuz