Bosna i Hercegovina je, uslijed raspada Jugoslavije, doživjela dekadenciju. Ona se ogleda u slabljenju njenog društvenog, ekonomskog, kulturnog i političkog potencijala. Očito je povezanost sudbina Jugoslavije i njezine središnje nasljednice utjecala da se i raspad najočiglednije dogodi upravo u BiH.
Ne bi smo zalazili u analize postupaka političkih vođa početkom 90-ih, ali je interesantno da je ova današnja BiH nastala na temeljima prvih poslijeratnih izbora na kojima su nacionalne stranke smjenile komunističku.
Kasnija razilaženja po etničko-konfesionalnim linijama dovela su do najkrvavijeg rata u Europi nakon 1945. Rat je zapravo učvrstio nacionalne kriterije i postavio ih na ravan apsolutnih vrijednosti.
Sagledavanje kroz prizmu etničke pripadnosti je postalo recidiv rata, njegova posljedica.
A čemu je pridonijelo?
Političke elite su se deklarirale kao odvjetnici kolektivnih interesa, ali su suštinski radili na degradaciji građanskih interesa. To je učinjeno na sva 4 ključna fronta: društvenom, kulturnom, gospodarskom i političkom.
Manipulacija strahovima je dovela do sapinjanja građanske svijesti kod naroda, a vjerske zajednice su se dobro uortačile s političkom elitom i na taj način ušle u službu jedne ogromne mašinerije koja je uništavala svaku nadu da se u BiH može izići iz zatvorenog kruga.
Što je stvaralo zatvoreni krug?
To je tek složeno pitanje jer u njemu imamo više čimbenika. Odgovornost za takvu konstrukciju političkog, društvenog i gospodarskog života u BiH prije svega nose građani koji nisu svjesni da ih je takav sustav potkopavao materijalno i duhovno, zatim političke elite koje su zapravo upotrijebile parlamentarizam kao način ispoljavanja etničkih interesa koji su u predizbornim kampanjama proturana kao kukavičje jaje biračima, svakako značajnu ulogu ima i međunarodna zajednica koja se distancirala od suštinskih izmjena stanja u BiH jer nije uspjela da se izdigne iznad kratkoročnih i dnevnopolitičkih interesa političkih elita.
Često se vladavina sadašnje elite naziva naciokratija i to se najočitije sagledava kroz nespremnost elita da odstupe od etničko-konfesionalistikih interesa. Postavlja se pitanje – jesu li one uopće i namjeravale odstupiti uslijed ogromnih koristi koje je stvarala općedruštvenom neodgovornošću?
Na čemu se neodgovornost zasnivala?
To je izravno u vezi sa strukturom koja im je i otvarala prostor za manipulacije masama. To je dovelo do stvaranja elite koja je danas kasta. Imamo nešto slično onome što je Francuska imala 1789 u vidu dva staleža – plemstva i svećenstva.
A na čemu su oni u BiH profitirali?
Dolazimo do vrlo složene problematike koja se neće dopadati zagovornicima etničkih prava. Daytonski sporazum je imao smisao kad je definirao entitete jer je unija kao ideja jedino i vodila opstanku BiH, međutim uvođenje nacionalnih kriterija u definiranju BiH kao države i složena struktura Federacije BiH doveli su do paraliziranja svake ozbiljne političke težnje.
Paritet između tri naroda i složena hijerarhija vlasti u FBiH doprinijeli su da se BiH ne pomakne s mrtve točke. Umjesto da se entiteti kao čimbenici države postave kao nositelji odgovornosti za nju jer su teritorijalno određeni, imamo narode koji su zapravo poslužili za zaobilaženje odgovornosti jer su kao kolektivi neodređeni osim u općedržavnim okviru.
Političari su se ponašali kao nositelji nacionalnih interesa, a ne općedržavnih. Uzmimo primjer Silajdžića.
On je radikalno zastupao ideje unitarizma ne shvaćajući da je BiH zemlja u kojoj se suštinska pitanja rješavaju sa Banjalukom i RS.
Odgovor je isto tako neodgovorno inzistiranje na neovisnosti koje se sve više pretvara u farsu Milorada Dodika.
Slično je postavljanje SDP kao privida ljevice zapravo vodilo inzistiranju na povratku predratne BiH, ali rat je doveo do radikalnih promjena i one će svakako morati biti uzete u obzir kako bi se stvari pokrenule naprijed.
Inzistiranje na prošlosti sad je kontraproduktivno i pokazalo se kao jako oružje onih koji profitiraju od naciokratija. Pojava narodnog pokreta nije slučajno prvenstveno vezana za bošnjačke krajeve, jer se tu i najviše osjećaju posljedice uporabe nacionalizma u kratkoročne političke svrhe.
Nije slučajno što RS miruje. Tu otpor ima drugačiji smisao. I on se može otkriti u težnji da se artikulira unutar i unutar institucija sustava u RS. Moguće je da je susret Dodika i Bosića sa Vučićem utjecao da se stvari smire, ali i da se shvati da je potrebno daleko ozbiljnije sagledavanje općih okolnosti u BiH kako ne bi prošli kao sadašnji bošnjački i hrvatski lideri u FBiH. To ćemo vidjeti uskoro.
Primjer s mirovanjem u RS i činjenica da se otpor uglavnom usmjerio na podrš županijske strukture podupirati i ukazuju na to da su građani ustali protiv birokracije koja usisava proračun FBiH i služi kao stroj za provođenje partijskih interesa. Izgleda da se Dodikov centralizam u RS pokazao kao bolje rješenje. Sa druge strane, nije RS drugačija kad je riječ o materijalnom i duhovnom osiromašenju građana i posljedicama zlouporabe nacionalističke politike