Prije nešto više od dva tjedna u makedonskom su parlamentu socijaldemokrati i zastupnici albanske manjine glasovali za izbor novog predsjednika parlamenta, nakon čega su u zgradu parlamenta upali su prosvjednici, te je došlo do fizičkog sukoba. „Najezdu nasilnih desničara“, kako su nemili događaj prozvali neki domaći mediji, osudili su čelnici brojnih država i organizacija, od SAD-a, do UN-a i EU-a. Međutim, kao i sve ostale u toj regiji, makedonska priča koja je dovela do ovakvog razvoja situacije je sve samo ne crno-bijela, i zaslužuje pomnije proučavanje.
Prvo se treba vratiti na 2001.g. Početkom te godine u Makedoniji je izbio oružani sukob napadom albanske paravojne skupine Oslobodilačka nacionalna vojska na snage sigurnosti Republike Makedonije. Sukob je trajao više mjeseci, brojao je oko 1000 žrtava, među kojima preko 100 poginulih, a njegova je deklarirana pozadina bila traženje većih političkih prava za albansku manjinu. Ohridskim sporazumom, potpisanim 13. kolovoza 2001.g., dogovoren je prekid vatre i razoružavanje albanskih pobunjenika od strane makedonskih i NATO-ovih trupa.
______piše: Marina Kostenko l poskok.info
Osim toga, Ohridskim je sporazumom postavljen temelj za povećanje prava etničkih Albanaca u Makedoniji, uključujući i odredbu prema kojoj svaki jezik koji u lokalnoj sredini govori više od 20% stanovništva, na lokalnoj razini postaje službeni zajedno s makedonskim. 2002. godine, nakon što je stranka VMRO-DPMNE izgubila na parlamentarnim izborima, unutarstranačka previranja rezultirala su pozicioniranjem Nikole Gruevskog na čelo te stranke te njegovim osvajanjem sljedećih parlamentarnih izbora 2006. godine.
Gruevski je tada uživao potporu EU čelnika, obzirom da je u njihovim očima bio primjer pro-EU tehnokrata. Na sljedećim trima parlamentarnim izborima (2008., 2011. i 2014.), Gruevski je na čelu VMRO-DPMNE osvojio većinu glasova, a 2011. i 2014. vladu je formirao u koaliciji s najjačom albanskom strankom Demokratska unija za integraciju (DUI). 2015. je godina kojom započinje put do današnje krize. Lider opozicijskih Socijaldemokrata (SDSM) Zoran Zaev optužio je Gruevskog za ilegalan nadzor tisuća ljudi, uključujući suce, strane diplomate, novinare i političare te za to pružio određene dokaze.
Gruevski je uz to polako gubio i simpatije zapadnjačkih diplomata i Europske unije zbog, kako neki mediji navode, sve izraženijeg autoritarnog stila vladanja, popunjavanja državnih radnih mjesta stranačkim ljudima te slamanja kritičnih medija i NGO-ova. Sumnjivo oko trznut će na principijelnost Europske unije po pitanju „autoritarnog stila vladanja“ i uočiti obrazac jednakih kriterija u odnosu prema Aleksandru Vučiću, novopečenom lideru regije, protiv koga su prosvjedi u Srbiji trajali više od tjedan dana, a koji je eklatantan primjer kontrole nad medijima. Ipak, obzirom da tretman koincidira s geostrateškim i ostalim prednostima, Nikola Gruevski nema taj luksuz selektivne sljepoće u očima međunarodne zajednice, pa je posredništvom EU i potpisivanjem sporazuma iz Pržina ipak podnio ostavku (siječanj 2016.). Dogovoreno je, između ostalog, održavanje prijevremenih parlamentarnih izbora, koji su održani krajem prošle godine nakon što su prethodno dvaput odgođeni.
Rezultati izbora nisu pomogli situaciji – VMRO-DPMNE osvojio je tek dva mjesta više (51) od SDSM-a (49). Ipak, ovaj put DUI je usmjeren većim traženjima za albansku manjinu (koja u Makedoniji broji 25% ukupnog stanovništva) napustio Gruevskog i okrenuo se Zaevu i socijaldemokratima. Za takav ishod zaslužan je, između ostalog, albanski premijer Edi Rama, koji je u Tirani održao nekoliko sastanaka s albanskim strankama iz Makedonije, a koji su rezultirali temeljem novopečene koalicije – takozvanom „Tiranskom platformom“.
Različita su viđenja tog dokumenta: Edi Rama ga zove „objedinjenim bilješkama na jednom papiru“, a Makedonci planom za razbijanje Makedonije. Ono što se esencijalno tim dokumentom traži su značajnija politička prava za Albance, između ostalog i podizanje albanskog jezika na razinu službenog, a u konačnici izjednačavanje položaja albanskog i makedonskog naroda. Makedonci koji su stali iza Gruevskog odnosno unitarnog uređenja Makedonije tvrde da se Tiranskom platformom, na koju je SDSM pristao ne bi li si osigurao većinu, nastoji narušiti suverenitet Makedonije i federalizirati tu unitarnu državu. To je ujedno i razlog zbog kojeg je predsjednik države Gjorge Ivanov odbio dati mandat Zoranu Zaevu, a taj su čin osudili brojni strani čelnici. Epilog ove situacije opće je poznat i spomenut je na početku – nasilje u makedonskom parlamentu nakon što su socijaldemokrati i albanski DUI izabrali Albanca, nekadašnjeg pobunjenika iz sukoba 2001., Talata Xhaferija za predsjednika parlamenta. Makedonska situacija iznimno je kompleksna i višeslojna, bez opipljive ili jednostavne solucije, a lakšom ju ne čini ni opća agonija u čitavoj regiji.
Premda je Makedonija mirno izašla iz Jugoslavije, u državi se zbog brojne albanske manjine, ali i kosovskih izbjeglica tijekom sukoba na Kosovu, godinama kuhao potencijalan sukob koji je i eskalirao 2001.g. Ohridski sporazum i višegodišnja koalicija s najjačom albanskom strankom donekle su primirili tenzije, ali je istovremeno cvjetala korupcija te s vremenom okupirala društveno-političke strukture. Korupcijom su inkriminirani i donedavni premijer i trenutni predsjednik države, što opet ostavlja malo prostora povjerenju da bi se Gruevski mirno povukao ako bi SDSM povukao Tiransku platformu.
Naime, SDSM je otvoreno najavio progon i njega i Ivanova, ukoliko bi stupio na vlast. S druge strane, SDSM je svoj povratak na vlast založio s (u najmanju ruku) upitnim dogovorom sa Albancima, i to sporazumom koji je de facto iskrojila susjedna država s dugogodišnjim pretenzijama na mijenjanje makedonskog državnog ustroja. Unitarnost i suverenitet Makedonije tim se činom ozbiljno dovode u pitanje. Treba napomenuti da i Albanija trenutno prolazi parlamentarnu krizu. Oporba bojkotira rad parlamenta ne dolazeći na sjednice (što ujedno onemogućuje reformu sudstva potrebnu za otvaranje pristupnih pregovora s EU), a najavljuje i bojkot parlamentarnih izbora sredinom lipnja, optužujući Ramu za korupciju i namještanje rezultata na nedavnim lokalnim izborima. A gdje je EU? Europska unija inzstira na terminu „krhke demokracije“ jednako kod Makedonije, kao i kod BiH, s potpunom sljepoćom na razlike. Širok je kišobran koji obuhvaća pojam demokracije ako se pod njom smatra puko održavanje izbora i ispoljavanje izbornog pobjednika.
Pod takvu demokraciju spadaju i izbori u BiH u kojima jedan konstitutivan narod drugom bira predstavnike, kao i izbori u Makedoniji, gdje manjinski i nekonstitutivan narod u orkestraciji matične mu domovine postizbornim instrukcijama i dogovorom izravno uvjetuje izmjenu uređenja države u kojoj živi. Makedonske i bosanskohercegovačke prilike dijametralno su suprotne, a opet toliko slične, jer reflektiraju loše vođenu, univerzalnu i generaliziranu politiku međunarodne zajednice koja dopušta i sve i ništa. Samim time i odluka EU da pauzira proširenje i odmakne se od principa pojedinačnog kandidiranja i evaluiranja, te umjesto toga počne gurati nekakav regionalni aranžman nije mogla doći u „bolji“ trenutak.
Dana je palica Srbiji, a ostale države koje su takvom odlukom zakačene ostavljene su u limbu unutardržavnih previranja, nestabilnih institucija, korupcije, loše gospodarske situacije i izigravanja demokracije. To potvrđuje i izjava Edija Rame da će se „EU suočiti s noćnom morom ako Balkan „poludi“ jer je proširenje uklonjeno s dnevnog reda, a regija će postati siva zona u kojoj drugi akteri imaju veći utjecaj nego EU“. Zapravo čitava ova situacija samo ukazuje na već uhodano promašeni scenarij balkanskog operiranja – velebna ambasada kao državna centrala (američki veleposlanik u Skopju Jess L. Baily među prvima je osudio Ivanova za nedavanje mandata Zaevu) i EU kao rasadnik neefikasnih ili čak kontraproduktivnih solucija.