Published On: Mon, Mar 20th, 2017

Kako možete očekivati pravdu u Haagu dok sami frustrirate naciju pokušavajući zataškati svoje zločine?

Ovaj tekst bi trebao nositi oznaku koja ukazuje da nije preporučljiv čitati maloljetnim i labilnim osobama zbog eventualnih neprimjerenih izraza kojih se neću libiti. Čemu ovo upozorenje? Zato što sam toliko ljut i ogorčen na aktualnu bošnjačku vlast, ali ništa manje ni na žitelje ovog grada koje smo nekad ponosno zvali Sarajlijama, piše Latić na portalu “The Bosnia Times” prenosi Dnevni Avaz

Još je ovo grad Duška Zgonjanina?!

Razlog ovakvoj mojoj ljutnji je moje saslušavanje u Tužilaštvu KSA zbog teksta kojeg sam objavio na ovom portalu pod naslovom „ALIJIN SIN JE UBICA?! Ako cijeli Grad zna, zašto niko ne smije reći ko je i kako ubio mladića DŽENANA MEMIĆA!“

Kada me je pozvala neka žena preko telefona da se javim u Tužilaštvo da bih bio saslušan u svojstvu svjedoka, nisam mogao ni pretpostaviti da je problem neki tekst i moje pisanje. Tek kad mi je isljednik/tužilac pokazao otprintan tekst shvatio sam zbog čega sam tu. Dato mi je do znanja kako moram otkriti informacije, jer zataškavanje informacija o ubistvu je krivično djelo. Zanemarit ću osobu koja me je saslušavala imajući razumijevanja da je to njemu suđeno i da mu je takva nafaka propisana.

Stoga sam se, ne potcjenjujući nimalo ozbiljnost situacije, pokušao ponašati tako da tog čovjeka osobno ničim ne izazovem kako ne bi učinio nešto iracionalno. Također sam bio svjestan da je kancelarija ozvučena i da bi snimka trebala biti proslijeđena na više obavještajno-političke instance gdje su, očito, kivni na mene. Pa sam stoga rekao da sam svjestan ozbiljnosti situacije koju je izazvao tekst, te da sam ja klasični novinar koji zna težinu teksta na papiru, ali da još nisam shvatio fenomen društvenih mreža itd. „To je bilo kao da sam upalio šibicu u prostoru punom butana“, objašnjavao sam fenomen reakcije na tekst. „Da, butan…!“, potvrdio je isljednik/tužilac.

„Ali, ovo je, gospodine, politički tekst“, branio sam se. „Naslov se više odnosi na Bakira Izetbegovića, nego na osumnjičenog sina Alija Budnje, jer njega, kao predsjednika SDA smatram indirektno odgovornim što nam mladost Sarajeva skončava na pločnicima! Stoga ja prezirem ovu i ovakvu vlast!“

Sudeći po grimasama lica mom isljedniku/tužiocu koliko nije bilo jasno da to čuje iz mojih usta, toliko nije bilo ni drago. Stoga se htio držati problema informacija o ubistvu mladića Dženana Memića. Zato sam tražio odgodu saslušanja.

„Jedva smo Vas našli. Promijenili ste nekoliko adresa…“, htio je reći da bih mogao izbjegavati novo saslušanje. Međutim, to me je povrijedilo toliko da sam mu uzvratio protupitanjem u kojem mu sugeriram da je malkice glup. „Šta mislite zbog čega sam mijenjao adrese stanovanja?“, upitao sam ga. „Ne znam,“ smijao se. „Možda sam bio, a možda sam i sada podstanar.“ Tad se isljedniku/tužiocu sledio osmijeh na licu jer očito nije mogao vjerovati da ja sa ovim imenom, a prije svega prezimenom, od ove i ovakve vlasti nisam maznuo stan. „E, pošto se čudite da Vam otkrijem ekskluzivnu informaciju“, rekao sam mu nagnuvši se prema njegovom stolu: „Tom istom Bakiru sam vratio ključeve od stana od 120 kvadratnih metara koji mi je bio dao!“

Tad mi je dozvolio odgodu saslušanja za dva dana da bih razmislio da li ću otkriti informacije o ubistvu.

Odlučio sam se pozvati na Zakon o informiranju po kojem novinar ne mora otkriti izvor informacija. Doduše, da bih olakšao poziciju i sebi i isljedniku/tužiocu priznao sam da sam napravio grešku sa objavljivanjem teksta, jer sam doveo sebe u opasnost i ugrozio sigurnost familije, te da sam spreman objaviti svaki relevantan demantij potkrijepljen činjenicama. Naglasio sam da se nisam konsultirao sa advokatom te da sam ovakvu odluku donio po sopstvenoj savjesti.

Isljednik/tužilac ili nije bio zadovoljan mojim iskazom, ili je osjetio da sam „omekšao“ pa mi je priprijetio kako bi slijedeći put mogao doći sa advokatom, što znači da bi mogli podići krivičnu prijavu protiv mene.

E tad sam mu, beli (!), bez ustezanja rekao ko sam i zašto pišem tako kako pišem: „Gospodine, ja sam kao dječak 1983. iskusio šta znači strah i šta znači ne smjeti slobodno govoriti. Žrtva toga su bili i ovi koji danas vladaju i siju strah po Sarajevu. Kako sam ih tad smio vaditi iz komunističkih zatvora, ne bojeći se ni strašnog Duška Zgonjanina, tako sam 1992. smio napisati tekst, objavljen u ‘Muslimanskom glasu’ pod naslovom ‘Grad nijemih posmatrača’, u kojem sam napao Ismeta Bajramovića Ćelu i Juku Prazinu što maltretiraju građane, te javno upitao Aliju Izetbegovića, kao njihovog vrhovnog komandanta, da objasni prestrašenim građanima da li je to normalno i legalno stanje, tako sam smio i napisati ovaj tekst zbog kojeg me peglate. Čak šta više, sa više gorčine sam to pisao jer vlast čiji su lideri bili po zatvorima zbog slobode govora danas drugim metodama zastrašuje ljude tako da sto hiljada Sarajlija šapuće o ovome, i niko javno ne smije ni pisnuti!“

Nakon ovoga isljednik/tužilac me se kanio. Iako, za sada, moje saslušanje nije imalo neke bitne reperkusije, indikativno je da je samo sahatak vremena poslije mog iskaza prva kantonalna tužiteljica sazvala konferenciju za novinare na kojoj je demantirala navode mog teksta, tako što je ostala pri svojim tvrdnjama da je Dženan Memić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Dobro, eto njoj njeno gledište!

Meni ostaje da se borim sa samim sobom na način da se pitam da li da odsutanem od borbe za slobodu i halalim Zgonjaninu i ostalim komunističkim progoniteljima, ili da se nastavim boriti protiv baršunastog diktatora Bakira Izetbegovića i strahovlade Stranke demokratske akcije koju sam stvarao i svim srcem podržavao, vjerujući da će biti isključivo slobodarska stranka!

Bakir nije smio pisnuti pred Ćelom!

Pošto nikad ni u snu pomislio nisam da će SDA postati stranka pod čijom se vlašću ljudi boje govoriti, još manje sam mogao očekivati da ću sam doživjeti da budem saslušan zbog „verbalnog delikta“, dakle istog onog „grijeha“ zbog kojeg je osuđivan osnivač i lider te stranke Alija Izetbegović, pa sam zbog toga što sam ga morao braniti i kutarisavati iz zatvora bio također hapšen i saslušavan od strane Udbe i to nekoliko puta, navodi Latić na “The Bosia Times”.

bakir-izetbegovic-avaz

Izetbegović: Tragovi, koji se mogu čitati i kao poruke, vode bliže stvarnoj mafiji

Moje poniženje je tim veće što jedan Senad Avdić iz lista/portala „Slobodna Bosna“ nikad nije saslušan zbog klevetničkih tekstova o političkim ubistvima u Sarajevu, kojima već deceniju frustrira naciju. Da, tražio sam od Bakira Izetbegovića kad je „Slobodna Bosna“ napisala pogan tekst (23. avgusta 2004. godine) s fotomontažom krezavog Alije Izetbegovića, kojeg je nazvao Mefistom da to demantiramo! „Ma, ko to još čita?!“, odmahnuo je rukom Bakir. Tek kada se Fahrudin Radončić pozvao na intervjue Ramiza Delalića date u toj takvoj Slobodnoj Bosni, oglasio se Bakir, pa njegova stranka, pa potom tuce zatucanih hodža sa osudama što se spominje ime Alijino u takvim (ne)prilikama. Na stranu što ne daju čovjeku ni da se brani od mostruoznih optužbi za ubistvo, svi oni, kao i sam Bakir, bili su „manji od makova zrna“ i nisu smjeli pisnuti dok je Ramiz bio živ! Ništa manje se nisu bojali ni samog Avdića, dok ga nisu (pot)kupili!

Ali, ako danas pretražite u arhivi The New York Timesa tekstove o Aliji Izetbegoviću, naći ćete ih samo par koji se baš referiraju na te tekstove Slobodne Bosne u kojima je Alija portretiran kao Kazanova, Mefisto, ili Bagdadski lopov.

I ti tekstovi o ubistvu Ramiza Delalića, ma koliko imali osnova, jer je podignuta optužnica protiv nekoliko osoba po inkriminacijama da se sumnjiče da su bili saučesnici ili organizatori njegova ubistva, u biti su policijski izvještaji koje Slobodnoj Bosni dostavljaju izravno Dragan Lukač i Dubravko Čampara.

Motivi koji se podastiru za ubistvo Ćele nisu ništa manje mizerni nego motivi cigana sa Ilidže osumnjičenih za ubistvo Dženana Memića. Radi se o ljubomori, koristoljublju itd. Gdje je ovdje istraživačko-analitičko novinarstvo koje bi polazilo od ključne činjenice koja određuje Ramiza Delalića kao historijsku figuru u ratu 92-95?! Zar Ćelu ne određuje činjenica da je ubio srpskog svata i da su taj događaj srpski agresori na Bosnu uzeli kao povod?! Da li je Ćelo stvarno ubio svata, ili neko drugi? Gdje su i šta se desilo sa ostalim osumnjičenicima za ovo ubistvo? Na ova pitanja je upravo sud trebao dati odgovor, jer se protiv Ćele vodio sudski postupak, a nije dao! Zašto? Zato što je Ćelo ubijen prije okončanja tog postupka!

aljosa-campara-121

Čampare: Ministar za prljave poslove

I da paradoks bude potpun, taj isti Avdić, živi svega stotinjak metara od mjesta ubistva sprskog svata, pored toga što mu je prvi komšija u zgradi bivši udbaš i bivši šef CSB-a, sa kojim je napisao gomilu tekstova i knjiga o obavještajnim službama u BiH, i opet nisu u stanju dozvati se pameti i prisjetiti se vremena početka napada na Sarajevo, pa postaviti sebi pitanje: kome je tada najviše odgovaralo da „padne krv“ između Bošnjaka i Srba i da rat (ot)počne?!

Uvjeren sam da su svojim očima mogli vidjeti razne protuhe i kriminalce, buduće „pse rata“ dok se smucaju po Sarajevu, kakve sam ja vidio u „Olomanci“, kafe-slastičarni udaljenoj samo tridestak metara od MUP-a. Šta su u to vrijeme na tom mjestu radili, na primjer, Štela i Tuta i drugi?!

Takve pijune su već imali na Drini poput Alije Šiljka u Foči i Nurifa Rizvanovića u Srebrenici. Taj Rizvanović se hvalio da je radio za nekoliko obavještajnih službi, a Šiljak je umro u bijedi negdje na kolodvoru u Zagrebu kao beskućnik.

Objavljivanjem knjige Darka Hudelista u kojoj tvrdi da su Papa Woytila i Zbignjev Bžežinski radili na razbijanju komunističke Jugoslavije, tako što su iznijeli plan o podršci radiklanim nacionalističko-vjerskim grupacijama, umnogome oslikava tadašnje stanje u Sarajevu kad su baš takve grupacije unutar SDA i HDZ-a „vezali zastave“, a pjesme Marka Perkovića Tompsona bile popularnije od pjesama Dine Dervišhalidovića Merlina.

E, sad, uopće ne bih preskakao istragu o ubistvu Joze Leotara, i miniranju mezara Alije Izetbegovića, jer se, vjerovatno radi o „rukotvorini“ istog majstora, mislim na bombu kojom je razneseno auto i turbe. E, tu policija i tužilaštvo tapka u mjestu, a prozivam Lukača i Čmaparu, pa i samog Bakira Izetbegovića koji o svemu šuti! Zašto? Mislim da bi ti tragovi, koji se mogu čitati i kao poruke, bliže vodili stvarnoj mafiji koja je ubijala po Sarajevu, nego svi tekstovi koje je objavila Slobodna Bosna o ovim slučajevima!

denis-zvizdic-100

Zvizdić:Najbliži rođak onih koji najbrutalnije frustriraju naciju

Da završim, jer zaista ova tema zaslužuje obimnu knjigu, i bila bi bestseler u što ne sumnjam, ovakvim pisanjem o ubistvu Ramiza Delalića više se zataškava historija rata, nego što se želi rasvjetliti i otkriti stvarni njegov ubica! Tako da vjerujem da politička mafija u Sarajevu zna ubicu i krije ga iz sopstvenih interesa i ciljeva! Zašto? Pa skidanjem hipoteke i misterije sa ovog ubistva možda bi se također odredio karakter rata kao i kad bismo dobili presudu u Haagu protiv Srbije na koju smo neuspješno uputili zahtjev za reviziju!

Najvjerovatnije je da su motivi zataškavanja ovog ubistva prizemniji i da se radi o goloj borbi za vlast, u kojoj se neko treba diskreditirati jer nije dostojan da sjedne u „svetu“ Alijinu stolicu u Predsjedništvu, odnosno cilj je da u nju, nakon Bakira, sjedne jedan Penis Pizdić, najbliži rođak onih koji najbrutalnije frustriraju naciju kreirajući svađe oko toga. Zbog ovako mizernog motiva su vrlo nemaštovito iskonstruirali scenarij po kojem je „Sandžaklija ubio Sandžakliju zbog ljubomore“.  Sa distance od samo par godina ovakva postavka na kojoj se htjelo staviti historijsku tačku na ubistvo srpskog svata, pa tako i Ćele, smatrat će se naivnijom od teze da u Sandžaku nije buknuo rat između Bošnjaka i Srba, i da Sjenica nije postala druga Srebrenica, jer tamo nije bilo proustaške mafije koja bi isprovocirala taj sukob!

Nedžad Latić I Bosnian times

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer