Godinu 1983. mnogi će povjesničari nazvati odlučujućom godinom za raspad sovjetskog bloka. Te će godine Ronald Reagan izreći svoju glasovitu doskočicu o SSSR-u kao “imperiju zla”. SAD će otpočeti intenzivnu izgradnju sustava za proturaketnu obnovu iz svemira. Sovjetski Savez već je bio materijalno i i duhovno iznuren ratom u Afganistanu, počeo je tonuti u ekonomski kolaps, trgovine su zjapile prazne, a građani nisu smjeli putovati u inozemstvo.
Gruzija je u tom trenutku bila najjužnija republika europskog dijela SSSR-a. Bila je to daleka granična postaja prema članici NATO pakta (Turskoj), siromašna i depresivna zemlja koju je tih 80-ih uveseljavao tek uspjeh lokalnog nogometnog kluba. Dinamo iz Tbilisija, naime, samo će dvije godine ranije osvojiti europski Kup pobjednika kupova, a u tom će trenutku gruzijski igrači činiti kičmu jakog tima SSSR-a.
Zlatna mladež
Sedamnaestog studenoga te 1983. s aerodroma u Tbilisiju poletjet će Aeroflotov putnički avion Tupoljev 134A na letu broj 6833 prema gruzijskom kupališnom i pograničnom gradu Batumiju, a potom u produžetku k Lenjingradu. U avionu se nalazilo, međutim, sedmero mladih ljudi koji su avionu predvidjeli drukčiji itinerer. Naoružani pištoljima, pokušali su oteti avion i natjerati pilota da ga usmjeri prema inozemstvu – Turskoj – gdje bi zatražili azil. Pokušaj otmice je, međutim, propao, dijelom i zato što su u to doba piloti Aeroflota nosili oružje.
Nastalo je puškaranje u kojem je stradalo dvoje otmičara, troje putnika i dvoje članova posade. Piloti su uspjeli blindirati kabinu i avion protiv volje vratiti u Tbilisi. Tamo su u avion na pisti upali sovjetski komandosi i zarobili posljednjih četvero otmičara. Kad su ih zarobili, uslijedilo je pravo iznenađenje. Sedmero počinitelja bili su listom djeca društvene, pa i političke elite – profesora, liječnika, čak i sin šefa gruzijske državne televizije. Počinitelji su sami bili uglavnom zlatna mladež – umjetnici, liječnici, slikari. Jedan od njih, mozak operacije Gega Kobakhidze, avion je oteo večer nakon vlastitog vjenčanja. Kobakhidze je k tomu bio popularni glumac, a netom prije otmice prošao je na audiciji i dobio ulogu u filmu koji će ubrzo proslaviti gruzijsku kinematografiju – “Pokajanju” Tengiza Abuladzea. Umjesto na canneskom tepihu, mladi će se glumac uskoro naći pred streljačkim strojem prenosi Jutarnji list.
Slučaj leta Aeroflot 6833 poslužio je kao predložak za film koji je ove srijede prikazan u programu Panorama berlinskog festivala, te koji i po intrigantnosti teme i po izvedbenom majstorstvu spada u najugodnija otkrića 67. Berlinala. Riječ je o filmu “Taoci” koji kao režiser potpisuje gruzijski redatelj s moskovskom adresom Rezo Gigineishvili. Gigineishvilijev film vizualno je impresivni, dinamični triler koji kronološki prati slučaj zlosretne otmice od perioda planiranja pa do suđenja. Gigineishvili pritom prati mlade počinitelje, ali i njihove roditelje, smjesu profesija i klasa, ljude koji će i sami ostati obilježeni i žrtve nesmotrene avanture vlastite djece.
Zabranjeno kupanje
Film “Taoci” počinje nizom scena koje opisuju političko i kulturno ozračje Gruzije ranih osamdesetih. Krug mladih u tom je trenutku već sumnjiv tajnoj policiji, koja je uočila da su pod velikim utjecajem mladog, hipijevski karizmatičnog pravoslavnog svećenika Teodora Čikladzea. Grupa mladih uglavnom pripada privilegiranim profesijama – liječnici su, glumci, studiraju slikarstvo. Kao i mnoge mlade u zadnjoj dekadi komunizma, privlači ih crkva jer u njoj vide protusilu ciničnom sistemu. Istodobno, opsjednuti su zapadom: nitko od njih nigdje nije putovao, ali krišom nabavljaju ploče, viski i Camel cigarete, puno tulumare i puno piju. Na početku filma pratimo ih na noćnom kupanju koje – međutim – prekidaju graničari: zbog blizine turske obale i opasnosti od bijega morem, kupanje je u Batumiju zabranjeno nakon 23 sata. Autori filma već na početku uspostavljaju naslovnu metaforu filma: otimači aviona su uzeli taoce, ali su i sami bili taoci jednog zatvorenog i paranoičnog režima.
Jedna od neobičnosti slučaja leta 6833 je taj da su počinitelji kao krinku za putovanje i otmicu iskoristili – svadbu. Dan uoči otmice, naime, glumac Nika (Irakli Kvirikadze – imena su u filmu zbog sudskih razloga izmijenjena) ženi se sa svojom prelijepom djevojkom Annom (Tina Dalakishvili). Svi otimači, njihovi roditelji i tout le Tbilisi te su večeri na pustopašnoj kavkaskoj svadbi, gdje se puno pije, nazdravlja i pleše. Ipak, iste večeri shvatimo da glamurozne mladence ne čeka tako glamurozan život: prvu svadbenu noć provedu u stanu Ninove matere, na kauču u sobi koja ima staklena vrata.
U tom trenutku sedam otimača već je isplaniralo otmicu. Ranije su kod prekupca nabavili pištolje i streljivo, te rezervirali sjedišta u zrakoplovu za Batumi: cijelo je društvo, naime, mladence trebalo ispratiti na medeni mjesec u kupališnom gradu. Računali su da će za Batumi letjeti mali propelerni avion u kojem osim njih praktički neće biti drugih putnika. Iz današnje perspektive čini se nevjerojatnim s kakvom su lakoćom u avion prošvercali čak šest pištolja: aerodromska je stjuardesa, naime, svatove i njihove torbe provela pokraj rengena jer “nećemo valjda provjeravati mladence”. Tu je uslijedilo prvo iznenađenje: umjesto malog aviona, dočekao ih je ogromni Tupoljev jer je Aeroflot spojio letove za Batumi i Lenjingrad. Let je potom kasnio pola sata zbog nevremena u Batumiju, što je otmičarima pokvarilo predviđeni tajming. Na koncu, urotnici su se odlučili za akciju tek onda kad je pilot javio da se zbog nevremena u Batumiju vraćaju u Tbilisi: povjerovali su, naime, da je oluja izgovor i da se avion vraća jer su razotkriveni. U tom trenutku impulzivno i posve neorganizirano oružjem pokušaju preuzeti avion. Pritom ubijaju jednog putnika za kojeg su pogrešno mislili da je agent KGB-a u civilu te jednu od stjuardesa koja je stradala u puškaranju. Nisu, međutim, uspjeli preuzeti kontrolu nad pilotskom kabinom, jer su piloti uzvratili oružjem i uspješno blindirali vrata. Vratili su avion prema Tbilisiju, a kad su otmičari vidjeli da slijeću u Tbilisi, bilo je jasno da je sve gotovo. Jedan od otmičara u tom je trenutku pucao sebi u sljepoočnicu.
“Ja nisam s njima”
U tom dijelu filma režiser Gigineishvili intenzivno se bavi sudbinom roditelja počinitelja, listom uglednika i etabliranih sovjetskih građana. Njih policija noću dovodi na aerodrom – glumčevu majku odvode praktički sa svadbe – te kane koristiti kao pregovarače. Na koncu, međutim, pada odluka da pregovora nema, u avion upadaju specijalci. Tu akciju režiser rješava elipsom – mi u filmu ne vidimo preuzimanje aviona. Razlog za to je što se ni danas ne zna koliko je ubijenih stradalo ranije, a koliko poginulo u tom prepadu. Na koncu, avion je oslobođen, a iz njega izvedena četvorica preživjelih otmičara: par jučerašnjih svatova i dvojica braće liječnika.
U filmu se autori – zanimljivo – ne bave ulogom koju je u cijeloj operaciji imao tadašnji šef gruzijske partije, te budući ministar vanjskih poslova i prvi predsjednik samostalne Gruzije Eduard Ševarnadze. Tog političara – koji će na zapadu ostati pozitivno upamćen kao diplomatski “frontmen” Gorbačovljeve perestrojke – često se krivi da je ishitreno donio odluku da se s otmičarima ne pregovara kako bi sebi dodao političke bodove. Film također sugerira da nisu svi akteri plana otkriveni te da su barem još jedna prijateljica i zemaljska stjuardesa bile dio urote. Jedna od cura iz društva spasila se tako što je ekipi u avionu predložila da bude pregovarač, a potom iskočila iz aviona vičući: “Ja nisam s njima!”
Nastavak priče
Gigineishvilijev film prati i nastavak priče. Četvorici preživjelih se sudilo. Atmosfera na suđenju bila je na rubu linča, a čini se da je atmosferu razjarenosti dodatno potpirivalo to što su bili pripadnici zlatne mladeži koji su ionako živjeli bolje od prosječnih Sovjeta. Njihovu duhovnom vođi Čikladzeu također se sudilo, a vlasti su nastojale cijeli slučaj iskoristiti za antivjersku kampanju, pa su Čikladzea – za kojeg nije jasno je li uopće znao za plan – prikazali kao planera i inspiratora. On je poput nekog vjerskog martira pristao priznati krivnju ako se ostalima poštedi život, no vlasti dogovor nisu ispoštovale. I Čikladze i trojica muškaraca osuđeni su na smrt i zakopani na nepoznatom mjestu, a nesuđena mlada Anna osuđena je na 14 godina zatvora od kojih je odslužila osam: 1991. je s padom SSSR-a oslobođena. Gigineishvilijev film završava ironičnim tekstom na špici: u svibnju ‘91. – samo koju godinu poslije – svim će državljanima SSSR-a biti dopušteno putovati. Danas, oni ne mogu putovati ne zato što im to ne da njihova vlast, nego zbog nebrojenih viznih ograničenja. A kapitalistički svijet Camela, Bee Geesa i White Horsea o kojem su mladi Gruzijci fantazirali pokazao se upravo onako tegobnim kako im je zatupljujuća sovjetska propaganda i tvrdila. Povijesna je ironija da bi sve to doživjeli i dočekali da su samo malo – pričekali.
Film “Taoci” raskošno je producirani, izvrsni triler koji nas sjajno uvodi u duh jedne epohe i poigrava se našim živcima gradeći tenziju uoči i nakon otmice. To je film koji – ujedno – zanimljivo analizira najsamoubilačkiju i najkratkovidniju zabludu istočnih komunizama, zabludu koje se samo Jugoslavija odrekla od ranih šezdesetih. Ono što Sovjeti nisu shvatili jest da su ljudi sve spremni trpjeti, pod uvjetom da znaju da, kad im se prohtije, mogu otići. Ako to ne mogu, zatvorenička će ih psihoza nukati na očajanje i bijeg. Čak i onda kad su djeca privilegirane elite.