Žive na drvetu, a jedu mozak pripadnika plemena za kojeg vjeruju da ga je opsjeo zli duh
Većina djece je sanjarila o vlastitoj kućici na drvetu, izdvojenoj oazi za igranje – no rijetko tko može zamisliti kako bi bilo živjeti cijeli život u tako nečemu.
Ljudi koji žive u upravo takvim konstrukcijama predstavljaju pravi misterij za vanjski svijet, a sve što antropolozi znaju o njima su tradicije koje prakticiraju od 1970-ih. Navodno su članovi plemena Korowai bile regularne žrtve “lova na glave” Citak plemena sve do 1960-ih, a vjeruje se kako je posljednji napad bio 1966.
Možda je upravo strah od takvih napada i nužna samoobrana prisilila Korowakije na život na drvetu.
Oni žive u indonezijskoj Papua Novoj Gvineji, a kuće grade na drveću visokom između šest do 12 metara. Ipak, među njima postoje i rekorderi – kuće na visini od 35 metara iznad tla. Većina je kuća izgrađena na samo jednom drvetu, no neki su pripadnici plemena raširili svoje domove na nekoliko stabala. Prema znanstvenicima, čvrsto Banyan stablo se obično koristi kako bi služilo kao središnji stup kroz kuću. Krošnja drveta se miče te se od nje izrađuje pod uokviren s granama. Zidovi i krov potom se rade od istog drveta od kojeg su napravljeni i okviri, a sve se zajedno spaja ratanom.
Pod je očigledno napravljen od jačih materijala, tako da ljudi mogu hodati po kući bez straha od propadanja kroz nju. Pod mora biti izuzetno čvrst , jer svaka kuća ima oko desetak ljudi koji žive u njoj. Korowai pleme radi ove kuće bez dizalica ili bilo kakvih strojeva. Sve se radi ručno – čak i nekoliko alata koje koriste izgledaju gotovo kao da su iz kamenog doba. Suho deblo s urezima na njemu visi s dna kuće kako bi se do nje moglo uspinjati, ali i spuštati. Ljestve nisu pričvršćene čvrsto, pa se čini kako bi svatko tko ide po njima svakog trena mogao pasti, no to se ne događa. Ako dolaze gosti, vlasnik kuće ih uvijek nadgleda dok se penju i savjetuje na oprez.
Bez kontakta
Procjenjuje se kako danas postoji između 2500 i 4000 autohtonih pripadnika Korowai pelemena, a teško je odrediti točan broj jer se mladi ljudi obično kreću prema selima duž obale rijeke Becking i Eilanden. Pripadnici plemena obično su lovci-sakupljači, a imaju vrlo snažan osjećaj za obitelj budući da sve dijele. Prvi susret plemena i vanjskog svijeta bio je 4. listopada 1978. kad je misionar Johannes Veldhuizen došao do njihovih nastamba i fotografirao ih. Pleme sve do sedamdesetih nije ni znalo da postoje drugi ljudi osim njih.
Ne razumiju pitanje “zašto?”
Šumsko tlo po njima pripada duhovima koji se po njemu kreću noću. Žene su odjevene u travnate suknje, a muškarci u koteke. Uvlače spolni ud u sebe, a kožicu pokriju tikvicom ili nečim sličnim. Ne poznaju većinu apstraktnih pojmova, a riječ manop znači im odobravanje, dobro raspoloženje, sreću i sl. Ne poznaju racionalizam ni pitanje zašto – sve što rade rade jer je to uvriježeno od davnina, jer su to radili njihovi preci. Nijednom strancu ne govore svoja imena i mitove, a znaju brojiti do 25. Jedna im kuća služi tek oko pet godina.
Tko umre u kući, u njoj ostaje
Mrtve ako umru u šumi naslone na drvo, a ako umru u kući ostave ih tamo i izgrade novu kuću. Muškarci idu u lov, grade zamke za svinje, ruše sago-palme, grade kuću, grade brane na rijeci, beru kruhovac na stablu i jedu sago. Obično love svinje, kazuare, zmije, ptice, glodavce, letipse, kljunorošce, ribe i rakove. Bijelcima je obično zapanjujuće njihovo penjačko umijeće, stječe se utisak kako se penju poput majmuna. U krošnjama love ptice, pitone i oposume. Brašno prave od obrađene piljevine saga. Taj posao obično pripada ženama, koje i skupljaju plodove, beru travu, love žabe, guštere i kukce.
Sustav klanova
Svaki klan sastavljen je od par muškaraca, njihovih žena i djece. Žene se uzimaju iz drugih klanova dogovorom. Kao miraz ženinom klanu daju se dvije manje svinje ili jedna velika, te ogrlica od psećih zuba. Nosnu hrskavicu buše svinjskom kljovom, a nosnice bambusovim trnjem. Žene za vrijeme mjesečnice muškarci ne smiju vidjeti, pa se povlače u malu udaljenu kućicu na tlu u kojoj i rađaju. Za vrijeme mjesečnice ili rađanja pomažu im i hranu donose druge žene. Duhovima žrtvuju svinje. Spolne aktivnosti također obavljaju u šumi i pri tome nikad ne koriste usta, ni za poljubac ni za bilo što drugo. Djeca nekada, iako su spretna, padnu s visokih stabala i polome se ili poginu. Starci se penju na kuće sve do pred smrt.
Topli mozak vračeva kao poslastica
Nekoliko dokumentarca je napravljeno o Korowai plemenu, a napisano je i bezbroj članaka. 1993. godine, filmska ekipa je dokumentirala proces izgradnje kuće na drvetu i njihovu praksu kanibalizma (kao oblik kaznenog pravosuđa) i drugih običaja.
Kad bi umro neki član plemena uvijek se pretpostavljalo da je to zbog djelovanja crne magije, a ne zbog prirodne smrti. Zbog toga je trebalo naći člana plemena u kojem se nalazi zli duh, ubiti ga i pojesti kako bi se spasili ostali. Smatra se da su članovi jednog od ovih plemena pojeli Michaela Rockefellera, sina New Yorškog guvernera Nelsona Rockefellera. On je davne 1861. godine nestao prilikom ekspedicije u kojoj je promatrao članove ovih plemena. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, piše express.hr
Pogledajte dokumentarac o njima:
https://www.youtube.com/watch?v=L8ib-ZtC8tA