Na posljednjoj sjednici Predsjedništva SDA zaključeno je da ova stranka neće podržati ni jedan aktualni prijedlog HNS-a u Parlamentu BiH – Prijedloge izmjena Izbornog zakona i Zakona o Javnom RTV servisu BiH. Obrazloženja koja je SDA ponudila odražava razinu odnosa Bošnjaka i Hrvata u FBiH.
Što se tiče Izbornog zakona, SDA jednostavno smatra da je prijedlog „neprihvatljiv“.
Nešto konkretnije, ali i dalje je jako slično obrazloženje odbijanja i Zakona o javnom RTV servisu. Naime, SDA smatra da je isti „antidejtonski“.
Javnost, pa čak i članovi SDA ostali su uskraćeni bilo kakvog pojašnjenja zašto je jedno neprihvatljivo a drugo antidejtonsko.
Razlog što nema objašnjenja je zato što ga je nemoguće dati. Zašto je SDA ovaj put odustala od uobičajene mantre o „dezintegraciji države“ i „podjeli Bosne“ nije jasno. Vjerojatno se i njima čini glupo. Ali, čak i taj glupi argument je bolji od prostog „neprihvaćanja“.
Svojevremeno, kada su nacisti tjerali židove u plinske komore govorili su im da idu na tuširanje. Nacisti nisu imali nikakvog razloga umirivati nesretne židove, niti je bilo potrebe da im lažu. Proces ubijanja bio je jednako „tečan“ i kada su ljudi znali da idu na strijeljanje kao i kada su išli na „tuširanje“.
Zašto onda SDA nije odlučila dati bilo kakvo objašnjenje javnosti kada je i „podjela Bosne“ bila sasvim odgovarajuća?
Prijedlog izmjena Izbornog zakona koji je HNS uputio u proceduru suštinski se tiče samo izbora hrvatskih predstavnika. Činjenica da su Bošnjaci prvo pokrenuli pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, zatim jednoglasno bili protiv njega u Domu naroda, da bi na kraju obećali da će sigurno pasti u Zastupničkom domu, otvara pitanje – zašto se Bošnjaci toliko brinu na koji će način Hrvati birati svoje izaslanike? I što je u tom prijedlogu konkretno „neprihvatljivo“ za SDA i bošnjačke političare!?
Postojeći Izborni zakon diskriminira sve Hrvate u FBiH. SDA sada, kao bošnjačka stranka, je strašno zabrinuta što se procent „diskriminiranih Hrvata“ sa 100% spušta na oko 2%. Zbog tih 2% Hrvata koji ne mogu izabrati hrvatskog predstavnika, SDA inzistira da svi Hrvati ostanu diskriminirani. Za taj časni cilj spremni su povući i pitanje vitalnog nacionalnog interesa, pa ako treba i preglasati predstavnike Hrvata u Parlamentu BiH.
Jer što znaju Hrvati koji su interesi Hrvata…
Antidejtonski prijedlozi
Ipak, najluđe što smo mogli čuti od SDA je komentar na prijedlog izmjena zakona o javnom RTV servisu. On je za SDA – „antidejtonski“.
Nigdje u Daytonskom sporazumu, a posebno ne u Aneksu 4, ne spominje se RTV servis niti njegovo ustrojstvo.
Ono što se spominje, a na osnovu čega HNS i predlaže izmjene zakona, jeste preambula Ustava (Aneksa 4) gdje se navode konstitutivni narodi Srbi, Bošnjaci i Hrvati (zajedno sa ostalim) s jednakim pravima.
S obzirom da postojeće stanje ne odražava jednakopravnost Hrvata, HNS predlaže cjelovitu reformu javnog RTV sustava na način da sva tri konstitutivna naroda, zajedno sa ostalima, kao i entiteti i država – imaju svoj javni RTV servis. Nema ništa logičnije i ništa daytonskije od toga.
Ali za SDA sve to zajedno je antidaytonski.
Jasno je da SDA više nema živaca pokušavati opravdati nešto što se svakako ne da opravdati. Zbog toga obrazloženja skraćuju dok ne izgube bilo kakvo značenje.
Važnost argumentiranja
Ipak, gubljenje potrebe za argumentiranim utemeljenjem svog djelovanja nosi sa sobom neke opasne posljedice. Argumentacija je bitna kako bi stranka, ili politički subjekt, zadržali neki moralni dignitet prema svojim sljedbenicima. Svaka akcija ili čin mora biti opravdana. Što jači argument obrazloženja – to bolje. Što je sljedbenik vjerniji to je potrebno manje uvjerljivo obrazloženje, a najvjerniji sljedbenik će se zadovoljiti i sa laži.
Ali, i taj minimalan napor je neophodan kako bi politički (ili drugi) potez imao nekakvo opravdanje.
Ono što se događa sa režimima, posebno nedemokratskim, a u najširem smislu sa svim političkim subjektima, jeste da su u jednom trenutku dovoljno (politički ili vojno) jaki, ili barem tako misle, da više nikome ne moraju „polagati račune“. Odnosno, da za svoje poteze više ne moraju davati nikakva obrazloženja.
Posljednja objašnjenja SDA u vezi sa Izbornim zakonom i javnom RTV servisu djeluju upravo tako:
„Mi smo protiv toga i ne moramo nikome objašnjavati zašto“.
U onom direktnom parlamentarnom smislu ovakvo djelovanje može proći. Zakoni će pasti i to je to. Ali, SDA očito nije svjesna gubitka moralnog digniteta.
Ovakvim ponašanjem članstvo i simpatizeri će na najjasniji način biti suočeni s činjenicom da njihova stranka ne radi ono što je ispravno, nego ono što joj se u tom trenutku politički isplati.
Ako pretpostavimo da su većina ljudi, pa tako i članovi i simpatizeri SDA moralni ljudi, onda će izostanak argumentacije u konkretnim slučajevima i ostalom političkom djelovanju imati teške posljedice.
Ako pogledamo povijest djelovanja drugih političkih stranaka vidjet ćemo kako izostanak moralnog uporišta vrlo brzo dođe na naplatu strankama i političarima. Npr, SDP nikad nije argumentirano objasnio svojim članovima i glasačima po čemu je to HSP i Lijanović prihvatljiviji partner od HDZ.
Birači su spremni oprostiti svojim strankama jako mnogo. Spremni su prihvatiti svako objašnjenje, ma koliko ono bilo isprazno ili glupo. Ali nitko ne voli da ga se potpuno izostavi iz procesa odlučivanja. A odsustvo argumentacije poteza upravo je to – ignoriranje inteligencije i postojanja birača.
Ipak, prije nego što ova vrsta arogancije dođe na naplatu, SDA će imati ozbiljan problem pred međunarodnom zajednicom kada bude morala objašnjavati zašto se ne mogu riješiti ni trivijalna pitanja poput javnog RTV servisa i Izbornog zakona.