Published On: Thu, Feb 16th, 2017

IVICA KOSTELIĆ: Htjeli smo spavati u Ladi jer nismo imali novca za hotel. Ali, onda nas je ugledao vlasnik…

Ivica Kostelić prije 14 godina na poprištu aktualnog Svjetskog skijaškog prvenstva osvojio je svoju prvu svjetsku medalju. Zapravo, najbolji hrvatski skijaš tada je u St. Moritzu prvi i jedini put postao svjetski slalomski prvak, a njegovo zadovoljstvo bilo je tim veće jer se zlatom okitila i njegova sestra Janica.

– Sjećam se dobro svega. U St. Moritz tada sam došao u dobroj formi i kao vodeći u poretku slalomaša. U veleslalomu sam pao u prvom laufu, i to nakon što sam imao jako dobro vrijeme. To me strašno razljutilo jer sam znao da sam u formi, a priliku nisam iskoristio. Tako mi je slalom ostao jedina prilika za medalju.

Posljednji Mohikanac

A priliku je Ivica sjajno iskoristio.

– Za vrijeme zagrijavanja sreo sam tada malo poznatog Silvana Zurbriggena. Premda sam ga tada prvi put vidio, rekli smo si u šali da ću ja pobijediti, a da će on biti drugi. Tako smo se “dogovorili” i tako je doista i bilo, prenosi Vecernji.hr.

Uoči posljednjeg vozača na stazi, a to je bio Kostelić, Švicarac Zurbriggen bio je vodeći.

– Jedan je novinar tada napisao da sam ostao samo ja i 35 tisuća Švicaraca koji su čekali pobjedu svog sunarodnjaka. Znao sam da imam znatnu prednost iz prve vožnje, a dolje pred kraj naćulio sam uši ne bih li čuo moderatora koji je govorio međuvremena moje vožnje da znam imam li rezerve ili moram dodati brzine. Obično se to ne čuje za vrijeme vožnje pa je St. Moritz bio rijedak trenutak kada sam u tome uspio – prisjetio se Ivica.

Nitko od tadašnjih medaljaša ni glavnih konkurenata više nije aktivan. Sa svojih 37 na leđima Ivica je posljednji Mohikanac ili, kako on kaže, “last man standing”.

Na Sljemenu se opraštao s publikom za slučaj da ga sljedeće godine ne bude, u Wengenu je kazao da je to posljednji nastup na najtrofejnijoj mu stazi, a sada će mu slalom u St. Moritzu biti posljednje sudjelovanje na SP-u. Što još slijedi, a da će biti posljednje u natjecateljskoj mu karijeri?

– Ne znam. Mrzim tu riječ posljednje. Ne želim znati da mi je neka utrka posljednja.

Je li svoje posljednje Olimpijske igre već odradio Sočiju 2014.?

– Ha, ha, ha…. Ne znam to. Medijima je glavno pitanje je li mi je nešto posljednje, a ja ću vam samo reći da će se to dogoditi silom prirode. Po meni to nije neka tema i ja ne volim o tome govoriti. To vam je kao da me pitate koliko ću još dugo živjeti. Mnogi najave svoju posljednju utrku, a ja to ne objavljujem jer to meni nije neko veselje. Za mene je skijanje život, a prestanak nije vesela prigoda.

U sklopu priprema za nastup u slalomu na SP-u Ivica je proteklih dana vozio tri FIS utrke u Bormiju. A i to je mjesto lijepih sjećanja za njega, jednako lijepih kao što su i ona u Wengenu u kojem ima najviše pobjeda i postolja u Svjetskom kupu.

– U prosincu 1994. došli smo u Bormio tata, Janica i ja da bih vozio svoju prvu FIS utrku u karijeri. Stigli smo nakon užasnog putovanja, po strahovitom snijegu, a Lada se stoti put pokazala kao odličan automobil za vožnju po snijegu. Premda je na tri prijevoja promet bio zaustavljen, mi smo ipak prošli i stigli u Bormio gdje smo namjeravali spavati u Ladi blizu jednog hotela. No, vlasnik tog hotela Funivia primijetio nas je i pitao što radimo. Kada mu je tata objasnio da nemamo novca za hotelski smještaj, on nam je omogućio smještaj po simboličnoj cijeni. I ja vam se upravo javljam iz tog istog hotela, gazda Guido još uvijek je živ i pri zdravlju, a sjećanje na takvu čovječnost ne znači mi manje od pobjeda u Wengenu. To je priča koja je ostala u našim srcima i nema šanse, kada ovuda prolazimo, da se ne javimo Guidu.

Mora u kvalifikacije

Da bi nastupio u nedjeljnom slalomu SP-a, Ivica će u subotu morati voziti kvalifikacije. Zar ga ne obeshrabruje da kao bivši svjetski prvak mora voziti eliminacije?

– Ne, ja sam natjecatelj i ja ću voziti sve što treba.

Koliko će to biti emotivan trenutak s obzirom na vlastitu slavnu prošlost na istoj stazi, ali i oproštaj od publike u St. Moritzu?

– Teško mi je reći. Uostalom, ja kada sam na “tekmi”, uvijek sam njome zaokupljen. Možda će tek poslije utrke isplivati koje sjećanje, pokoja emocija.

Hoće li i njegovi sinovi, dvogodišnji Ivan i sedmomjesečni Leon imati skijašku podršku kakvu su Ivica i sestra Janica imali od oca?

– To je poseban način života, posvećenost za koju ne mogu reći da sam sada spreman. Nije tu riječ samo o meni, nego puno više o tome kakve će preferencije imati moja djeca.

Jedva čekam raditi s mladim skijašima

Direktor reprezentacije Vedran Pavlek već naveliko govori o dogovoru s Ivicom da bude savjetnik u Hrvatskom skijaškom savezu?

– Radujem se tome jer to će biti nastavak moje priče. Želim pomoći djeci koja su se nastavila na naš rad i veselim se tome u nadi da će i ti dečki od toga imati koristi./HMS/

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer