Published On: Tue, Nov 14th, 2017

Intervju s Hrvojem Klasićem: Još uvijek nisam uspio shvatiti za što je Kolinda Grabar-Kitarović kompetentna

Hrvoje Klasić (Sisak, 1972) povjesničar je i profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni interesi su mu hrvatska i jugoslavenska povijest dvadesetog stoljeća, povijest Hladnog rata, povijesni revizionizam i načini suočavanja s prošlošću. Autor je knjige Jugoslavija i svijet 1968. objavljenje u izdanju Naklade Ljevak.

Darko Vujica, Prometej.ba: Još uvijek je svježe preimenovanje ulice Trga Maršala Tita u Trg Republike Hrvatske u Zagrebu. Kako komentirate to preimenovanje, ali i kompletan proces preimenovanja trgova i ulica u Hrvatskoj koji traje od početka devedesetih do danas?

Hrvoje Klasić: Često me pitaju, da li je eskalirao i da li je trend nacionalizma krenuo sa Tomislavom Karamarkom – odgovor je, apsolutno ne. On je krenuo u devedesetim godinama sa pojavom HDZ-a i poanta je u tome što nacionalizam u Hrvatskoj eskalira onda kada je na čelu HDZ-a slaba osoba. Kada su na čelu HDZ-a Franjo Tuđman ili Ivo Sanader, oni uspijevaju ekstremnu desnicu na ovaj ili onaj način držati pod kontrolom. Kada je na čelu HDZ-a Jadranka Kosor, Andrej Plenković ili Tomislav Karamarko koji su iz različitih razloga slabe osobe, odnosno nisu dovoljno „desne“ osobe, oni dopuštaju da ekstremno desni elementi u društvu podivljaju. Netko će na to reći da u hrvatskom saboru nema ekstremno desnih stranaka, to je djelimično točno ako izuzmemo da u redovima HDZ-a postoji ekstremno desna struja. Ali ono što je još bitnije, u hrvatskom društvu danas ekstremna desnica egzistira i divlja na različite načine; televizijske emisije, internetski portali, novine, istupi pojedinih celebrityja, postojanje određenih nevladinih organizacija – vjerski fundamentalističkih, ekstremističkih itd. Desnica je danas prisutna na različite načine, ne isključivo kroz stranke. Tako da, ako imamo u vidu da taj proces kreće od devedesetih godina, onda nikako ne možemo govoriti da je on eskalirao sada. U tom kontekstu kada govorimo o preimenovanju ulica i rušenju spomenika, oni počinju početkom devedesetih. Sada mi žanjemo ono što smo posijali devedesetih i imamo plodove Tuđmanove nedosljednosti, koji je s jedne strane uveo antifašizam u Ustav. Između ostalog, on je bio partizan, kao i Janko Bobetko, Martin Špegelj i drugi. To je jedan dio priče. Drugi dio je taj da taj isti Franjo Tuđman ne samo da je tolerirao nego iz različitih razloga dovodi u poziciju moći ljude iz političke migracije. I to je ono što hrvatski slučaj čini specifičnijim nego slovenski, bosanski ili srpski jer u Hrvatsku se devedesetih godina vraća veliki broj političke emigracije koji su 1945. godine otišli kao simpatizeri ili pripadnici ustaškog pokreta i koji su 45 godina njegovali jedan narativ koji je potpuno drugačiji od onoga što se njegovalo u Jugoslaviji. I tada ti ljudi dolaze u poziciju moći – bilo tako što su davali novce, oružje ili su svojim vezama pomagali u procesu osamostaljenja. Tako od devedesetih godina kreću ustupci tom dijelu hrvatske javnosti koji se buni protiv komunizma. I ne samo to, nego ustupci kreću na način da ulice dobiva doglavnik NDH, potpisnik rasnih zakona, Mile Budak. Usput, i dan danas desetak gradova u Hrvatskoj ima te ulice. Kao nedosljednost Franje Tuđmana imamo činjenicu da se vojne jedinice nazivaju po Rafaelu Bobanu i Juri Francetiću kao ustaškim dužnosnicima. Nedosljednost je da se Za dom spremni uzvikuje na ulicama, stadionima kao nešto normalno. I sada se mi iščuđavamo tim pojavama koje u stvari s vremena na vrijeme kulminiraju, ali su prisutne i normalizirane u hrvatskoj javnosti u zadnjih 27 godina. Dakle, promjena Trga Maršala Tita je možda je simbolički zadnji čavao na taj dio suočavanja s prošlošću. Zapravo, to nasilno skidanje ploče je bio jedan vrlo oportunističan čin. To je samo logičan nastavak odnosa prema socijalističkom naslijeđu kroz prošlih 27 godina. Ako bi netko čak i mogao reći da je Tito zbog svoje zapovjedne pozicije bio odgovoran za stvari koje su se dešavale nakon 1945. godine, taj netko nema nikakvog odgovora zašto su onda mijenjane ulice sestrama Baković, Nadi Dimić, Rade Končaru, Krašu, Badelu itd. Ljudima koji su kao mladi, hrabri ljudi u svojim dvadesetima poginuli. Dakle, njih se ne može pozivati na red zbog Bleiburga, Golog otoka, UDBA-e ili bilo čega sličnoga. Stoga, ja tu ne vidim ništa katastrofično i mislim da to treba gledati kao dio procesa koji konstantno traje.

Kako ocjenjujete odnos hrvatske javnosti prema jugoslavenskom (i) socijalističkom naslijeđu?

Što se tiče odnosa prema jugoslavenskom i socijalističkom naslijeđu, on je katastrofalan. Jugoslavija kao termin u Hrvatskoj je toliko demoniziran i proskribiran da je ona jedno vrijeme bila tabu. Navest ću samo jedan primjer iz vlastitog znanstveno-istraživačkog rada. Moj kolega Tvrtko Jakovina i ja smo prije desetak godina kandidirali jedan projekt kao sveučilišni nastavnici i htjeli smo da naziv projekta bude „Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji“. I dobili smo jedno, ne upozorenje, nego jedan takoreći „dobronamjeran savjet“ da izbacimo ovo „Jugoslavija“. Imam još jedan primjer. Ja sam napisao knjigu Jugoslavija i svijet 1968. i jedna novinarka me je na promociji pitala „čemu tako kontroverzan naslov?“ To ide do tako ludih krajnosti da danas u dvorani Dražena Petrovića gdje vise zastave i gdje piše da je Cibona prvak Hrvatske 2003. ili 2007. – do 1991. piše „Cibona, prvak bivše države“, uopće se ne koristi termin Jugoslavija. Da bismo vidjeli zašto je to tako, trebamo se vratiti u početak devedesetih gdje se desila jedna inverzija o kojoj ja često govorim. Umjesto da smo proučavali dvadeseto stoljeće, kako bismo shvatili što se to događa krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, mi smo kroz devedesete počeli procjenjivati i ocjenjivati cijelo dvadeseto stoljeće. Napravili smo obrnuti proces i onda imamo situaciju da devedesetih Hrvatska izlazi iz Jugoslavije – ratom, Hrvatska se bori protiv komunizma, Hrvatska se bori za nezavisnost, kao najveći neprijatelji se pokazuju Srbi. Onda imamo situaciju da se razmišlja na način da ako su nam u tom trenutku arhineprijatelji Jugoslavija, komunizam i Srbi, onda oni nikada – ni prije toga nisu mogli biti dobri. Ako je JNA slijednik partizanske vojske, onda ni ti partizani nikada nisu mogli biti dobri. Tu uskače još jedan narativ koji se uklopio jako dobro. Ako pogledate hrvatsku povijest, kada smo imali isti takav scenarij kao 1991. godine u glavi nacionalista? Ne u vrijeme Matije Gupca, Nikole Šubića Zrinskog, nego 1941. 1941. godine Hrvatska hoće nezavisnost, bori se protiv Jugoslavije, komunizma i najveći neprijatelji su Srbi. Na taj način ustaše kao nekakvi „romantični“ borci za hrvatsku nezavisnost ulaze na scenu. Ta dva scenarija su vrlo slični. I dakle, Jugoslavija postaje tabu tema jer je ta država napala Hrvatsku, jer mi iz te države izlazimo agresivno itd. Uz naravno, veliki utjecaj ljudi koji dolaze iz migracije, uz veliki utjecaj bivših političkih zatvorenika stvara se jedan potpuno drugačiji narativ o jugoslavenskom socijalizmu koji je potpuno nenormalan jer se sveo na crno-bijelo. Samo se vade negativne strane, kao da postoji i najdemokratičniji sustav na planeti u kojemu možeš vidjeti samo bijelo.

Na tome tragu, mogli bismo govoriti i o standardnoj desničarskoj kvalifikaciji koja jugoslavenski samoupravni socijalizam proglašava totalitarnim sustavom. Vi se zacijelo ne slažete s time?

Kada govorimo o tome da li je to bio totalitarni sustav, onda se trebamo vratiti u prošlo stoljeće, u pedesete godine. Vi ste pripadnik jedne afroameričke porodice. Da li biste radije radije živjeli na jugu SAD-a ili Opatiji ili Zagrebu? Ili da ste Alžirac 1958. kao državljanin Francuske? Kakva je tu vaša pozicija? Hoću reći, ne možemo na taj način gledati povijest SAD-a, Francuske, Velike Britanije… Tako i samoupravni socijalizam koji je bio eksperiment, očito zanimljiviji svima nego nama. Istini za volju, samoupravni socijalizam u Jugoslaviji na principu radničkih savjeta nije funkcionirao onako kako je zamišljen u teoriji, ali je bio pozitivan eksperiment.

Ja često slušam politologe i filozofe na tu temu i nekako mi ispada ključno da ustvari – ne da mi nismo sigurni je li Jugoslavija bila totalitarna ili ne – nego se filozofi i politolozi ne slažu oko definicije totalitarizma. Jugoslavija sigurno nije usporediva sa Staljinovom Rusijom, Hitlerovom Njemačkom niti Mussolinijevom Italijom. Jugoslavenski samoupravni socijalizam je imao svoja ograničenja, imao je ograničenja ljudskih sloboda i bez ikakve sumnje ideologija je bila sveprisutna. Ali ako govorimo o totalitarizmu, tu u prvi plan dolazi uloga Josipa Broza Tita. Danas mladi kada slušaju o Titu od nekih desničara, imaju predodžbu o njemu kao da je on pisao sve zakone i da je sve što je Tito rekao imalo snagu zakona. Međutim, Tito se u puno stvari nimalo nije miješao, a s druge strane, mnogi su političari odbijali i prigovarali Titu brojne stvari. Najbolji primjer je izbor Džemala Bijedića za premijera Jugoslavije. Bijedić je izabran samo zato što su Tita odbili tri političara. Dakle, ako gledate iz današnje perspektive, postavlja se pitanje kako je onda netko uopće mogao odbiti Tita. E pa mogao je. Mnogi su političari radili po svome, Tito se nije slagao, tako da sigurno ne možemo govoriti o tome da je Tito bio diktator koji je donosio zakone i koji nije slušao savjete drugih političara.

S druge strane, što je uopće sloboda i što je uopće demokracija? Najveći prigovor tome sistemu bio je da je on bio jednopartijski sistem. Kao da mi danas ne živimo u jednopartijskom sustavu. Mi u Hrvatskoj živimo u jednopartijskom sustavu koji se samo mijenja svake četiri godine. Kada gledamo poziciju birača, kolika je njegova demokratska moć? Njegova moć da utječe na politiku traje onoliko dugo koliko traje zaokruživanje biračkog listića. Nakon toga, on više nikakvog utjecaja nema, niti političke stranke koje su izabrane doživljavaju svoju poziciju kao neku dvosmjernu interakciju. Onog trenutka kada su oni izabrani, oni više nikome ne odgovaraju.

Druga stvar, izborni sustav u Jugoslaviji nije bio baš tako monolitan kako se to priča. Recimo, ja sam u svojoj knjizi govorio na mikroprimjeru grada Siska. Izbori za sabor i gradsku skupštinu grada Siska 1969. Tu je bilo toliko interesnih skupina. Partija je imala svog kandidata za sabor, međutim SUBNOR je imao svog. Na kraju, nije izabran za sabor čovjek koji je bio član prvog partizanskog odreda i ambasador Jugoslavije u Indoneziji, bivši ministar poljoprivrede Franjo Knebl. Izbori za gradonačelnika i 1969. godine u Sisku izgledaju tako da se dvorana podijelila na pola – jedni su bili za jednoga, drugi za drugoga. Dakle, ne možemo tu govoriti o monolitnosti a kamo li ako govorimo o međurepubličkoj razini. Možemo govoriti čak o šest ili osam Saveza komunista koji unutar sebe imaju podjele. Mi smo to sve sveli na crno-bijelo, a u stvari je toliko to bio živ organizam koji je bio i u sinkroniji i u dijakroniji, imao je svoje uspone i padove. Ali ono što je najbitnije od svega, Jugoslavija je veliki važni modernizacijski projekt. Kada se usporedi u sinkroniji i u dijakroniji, netko tko se rodio 1920. godine, taj se rodio u jednoj od najzaostalijih država Europe. On nije mogao zamisliti ono što će doživjeti u svojoj 45. ili 65. godini. To da će dijete moći školovati do doktorata besplatno, to da će se moći liječiti kod odličnih liječnika besplatno, to da će dobiti od tvornice stan sa centralnim grijanjem i liftom a dvadesetih godina je možda spavao na zemlji, ili da će imati auto i ići na ljetovanje i zimovanje…

Kada smo se dotakli stambene politike, moram navesti jedan primjer. Prije koju godinu, susreo sam se sa jednom doktoranticom iz Južne Koreje koja je istraživala jugoslavensku stambenu politiku. Ona je mene pitala je li istina da su tvornice za vrijeme samoupravnog socijalizma davale stanove svojim radnicima? Ja sam rekao, pa normalno da jesu. Ona me je onda pitala zašto je to normalno, obzirom da kod njih nije normalno da to radi Samsung, Hyundai ili KIA koji zarađuju milijarde. Kao što ni danas nije normalno da Todorić sagradi zgradu za svoje radnike. A da ne govorim o vanjskoj politici. Nikada više, nijedna zemlja sljednica Jugoslavije neće biti subjekt na međunarodnoj političkoj sceni kao što je to bila Jugoslavija. 1968. godine, Mika Špiljak kao predsjednik vlade, kao prvi komunistički državnik dolazi u posjet Papi Pavlu VI. Zašto? Zato što Papa hoće s Titom utjecati da prestane rat u Vijetnamu. Papa poručuje preko Špiljaka Titu da utječe na Vijetnam, a on će na Johnsona. On u Titu prepoznaje faktor stabilnosti i faktor mirotvornosti. Još jedan primjer: 1983. Mika Špiljak je predsjednik predsjedništva Jugoslavije. U Jugoslaviju dolazi George Bush stariji kao potpredsjednik SAD-a. Okuplja se predsjedništvo i razmišljaju tko će ga primiti i zaključuju – ne može ga primiti predsjednik, to je ispod časti, protokola i ranga. Može ga primiti drug Vidoje Žarković koji je potpredsjednik države i on prima drugog potpredsjednika države. Drugarica Žarković će gospođu Bush voditi u Grocku u restoran, a ako bude vremena, Mika Špiljak će ga primiti. Zamislite danas situaciju u kojoj pomoćnik savjetnika za jugoistočnu Europu dolazi kod nas, a Kolinda, Vučić i Bakir ga primaju – počastvovani njegovim dolaskom. U Hrvatskoj najveći utjecaj na nacionalističke stavove ima kada dođe savjetnik Bijele kuće za holokaust. 1968. ili 1988. Washingtonu ne bi palo na pamet da pošalje takvog čovjeka u Jugoslaviju, a kamo li da ga netko primi tada. Iako i tada ne bismo radili takve gluposti u vezi sa holokaustom kakve radimo danas.

Skoro godinu dana trebalo je HDZ-ovoj vlasti da makne iz Jasenovca ploču sa ustaškim natpisom „Za dom spremni“. Ipak, ta ploča nije uništena nego je samo premještena iz Jasenovca u Novsku. Kako to komentirate?

Čuo sam jednu skandaloznu stvar. Plenković je nedavno rekao kako Jasenovac treba proglasiti mjestom od posebnog pijeteta. Mene je to šokiralo. 2017. mi moramo Jasenovac proglasiti mjestom posebnog pijeteta? Nije li to on postao onog trenutka kada je prestao biti logor? Ako mi danas moramo proglašavati jedno takvo mjesto mjestom pijeteta onda smo stvarno daleko dogurali. Ta ploča i taj pozdrav, bilo kakva ikonografija vezana uz ustaški pokret nigdje ne smije postojati. Činjenica da mi zakonski nemamo precizirano nas ne abolira, jer da smo normalno društvo onda nam ne bi trebali zakoni da zabranjujemo ikonografiju koja podsjeća na zločinački režim. Činjenica da nam trebaju takvi zakoni (još nemamo takav zakon) pokazuje da mi u stvari nemamo dobru volju da to napravimo nego imamo niz unutrašnjih borbi sami sa sobom. Kada je prije par godina eskalirala cijela ta situacija sa pozdravom „Za dom spremni“, ja sam održao toliko govora i dao toliko intervjua da sam rekao kako uopće može biti dilema da li je „Za dom spremni“ stari hrvatski ili ustaški pozdrav. Kako može biti dilema u vezi sa nečim kada za prvi slučaj nema niti jedan dokaz, a s druge strane stotinu dokaza. Dakle, kako to može biti uopće dilema. Kada su mnogi rekli da je to stari hrvatski pozdrav, onda sam i ja počeo govoriti kako se s njima slažem, ali to nije stari hrvatski pozdrav nego osamdeset godina stari ustaški pozdrav. Ako je nešto što je osamdeset godina staro, onda jeste. Ako vi kažete da „Za dom spremni“ postoji u Operi Nikola Šubić Zrinski, ta opera nije napisana na finskom niti na svahiliju, uzmite libreto opere, ako nađete u toj operi riječi „Za dom spremni“, ja dajem otkaz na fakultetu i selim iz Hrvatske – istog trena. Samo što sam izašao iz emisije u kojoj sam to poručio, dolaze mi poruke da lažem. Kako se boriti protiv toga? Dakle, ako ja lažem, toga ima u Operi, ako govorim istinu, nema.

Isto je sa pokličem „U boj, u boj, za narod svoj“ koji je postao nekakav opći patriotski poklič. Onda se također govorilo kako taj poklič također ima u Operi Nikola Šubić Zrinski. Opet kažem, nađite te riječi „U boj, u boj, za narod svoj“ u operi Nikola Šubić Zrinjski. Nećete ih naći. Naći ćete ih jedino u pjesmi Jovana Jovanovića Zmaja iz 1876. koja se zove „Bojna pesma“ i koja govori o oslobađanju Srba od Turaka i gdje svaka strofa završava riječima „U boj, u boj, za narod svoj“ i ja sam to iskoristio javno i rekao da je to dokaz da su naši navijači u stvari vrlo tolerantni jer čitaju srpsku poeziju na ćirilici. Nakon toga su me napali neki navijači, ali uglavnom ovi koji ne znaju ćirilicu. Nikoga to nije pogodilo. Nakon što se ustanovilo da je to djelo jednog srpskog pjesnika, pomislio sam da će to ljudi prestati uzvikivati. Ma vraga, kao da ništa nisam rekao! To je ta jedna blokada i ti želiš vjerovati u ono što misliš. Tako ovdje pojedinci žele vjerovati da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. Kada ih pitaš imaju li dokaze, kažu da nemaju, ali da vjeruju da je to tako.

Sama Kolinda Grabar-Kitarović je nedavno kazala kako je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav.

Ovo nije jedina njezina izjava kojom pokazuje da nema pojma o povijesti. Zapravo, ja još uvijek nisam uspio shvatiti za što ona uopće jeste kompetentna. Ali znam da za hrvatsku povijest svakako nije kompetentna. Tu je njezina izjava o ORJUNA-i, gdje je ona kroz tu izjavu ORJUNA-u trebala povezati sa nekim komunistima, pri čemu očigledno ne zna da su ORJUNA i Komunistička partija dvije suprotnosti. Proglasiti orjunašima ljude koji dan prije uzvikuju „Za dom spremni“, govoriti o tome da je Jugoslavija bila iza željezne zavjese, pitanje pozdrava „Za dom spremni“ i niz drugih stvari zapravo pokazuju njenu apsolutnu nekompetenciju i neznanje. To je jedan fenomen u Hrvatskoj da se svi razumiju u sve. Nije samo Kolinda u tome vična. Međutim, kada ona kao predsjednica države to kaže, onda to pokazuje vrlo neodgovorno ponašanje u mnogo stvari koje su vrlo osjetljive i koje dijele stanovništvo Hrvatske.

U te problematične izjave mogli bismo ubrojiti i onu kada je kazala kako je Oluja bila etički čista operacija.

Nema tog rata koji je moguće staviti u istu rečenicu sa etikom. Za vrijeme obilježavanja Oluje, ove godine sam bio u Beogradu i gostovao sam na jednoj televiziji i rekao sam da je slavljenje Oluje primjer nepostojanja empatije na ovom prostoru. U Srbiji je bila paranoja tih dana i netko u Srbiji bi stekao dojam da u Hrvatskoj ljudi šetaju tih dana sa zastavama i misle o Oluji, a ja vam kažem koliko god to bogohulno zvučalo, 5. 8. jednom prosječnom Hrvatu znači to da gleda da li će spojiti da ode par dana na more. Apsolutno smatram da bi – tko god bio na vlasti u Hrvatskoj – taj dan morao otići u Varivode, u mjesta gdje su ubijani srpski civili, da bi morao otići bar jednom godišnje – ako ne i više – u prognanička naselja po Srbiji gdje žive Srbi koji su otišli iz Hrvatske. Treba raditi na obeštećenju imovine, pronalaženju odgovornih za te zločine itd. Ali, ne može se događati da u Srbiji svi govore o 200 000 prognanih Srba, da govore o stotinama tisuća zapaljenih kuća, o prekomjernom granatiranju i ubijanju civila, a da pritom ti isti ljudi se ne sjete da je 1991. protjerano više od 100 000 Hrvata sa tog podneblja, da su zapaljene tisuće hrvatskih kuća i ubijene stotine hrvatskih civila. Zašto jedan prosječan Hrvat nema empatiju prema srpskim žrtvama? Zašto prosječan Srbin nema empatiju prema hrvatskim žrtvama? Netko me pita kada će ljudi imati isti stav o Oluji – neće nikada i ne moramo ga imati, ali hajmo barem poštivati žrtvu i hajmo barem osuditi zločince. Hajmo barem reći jedni drugima da su zločinci oni koji su ubijali po Srebrenici, Ovčari, kao i oni koji su ubili obitelj Zec i oni koji su ulijevali akumulatorsku kiselinu Srbima po osječkim garažama. Hajmo suosjećati sa onim djetetom na traktoru koji 1991. bježi iz hrvatskog sela iz Banije i dječakom koji sa Korduna ili okolice Knina bježi 1995. na traktoru. I onda kad kažemo da li je Oluja etična, e pa nije. Nema niti jednog rata u kojemu nema i zločina i svega onoga najružnijeg. Ja sam bio u ratu, pala mi je granata u stan, ubijen mi je najbolji prijatelj i išao sam u rat da branim svoj grad. Međutim, ima ljudi kojima je taj rat poslužio kao neka zabava. Oni su iskoristili situaciju za pljačku, divljanje i maltretiranje. Zašto da ja žmirim na takve stvari? Mislim da je žmirenje upravo ono što nam ne treba. Samo ukazivanjem na takve stvari ćemo pomoći da se razumije priroda rata gdje je velika većina ljudi izgubila. Ali, zato u Hrvatskoj imate one kojima je rat bio highlight života i koji su do rata radili u sisačkoj željezari u tri smjene i kojima se dnevna rutina svodila na par rakijica dnevno prije posla, rad u smjeni, dolazak kući i spavanje. I odjednom oni obuku uniforme, postanu heroji i onda se događa da im netko kaže jednog dana: dečki, rat je gotov i sad možete otvoriti koverte. Jedna koverta kaže da idete opet u čeličanu raditi u smjenama – to su oni sretniji. Većini drugih je rečeno da njihove čeličane više nema, da je prodana nekome za kunu i da ju je taj netko rasparčao. Druga koverta kaže: idete u penziju sa 27 godina. I tim ljudima rat je bio jedina stvar u životu koja im se dogodila a da su bili netko i nešto. To treba imati na umu kad se govori o šatoru u Savskoj. Kada je netko pozvao te ljude, oni su jedva dočekali da dođu tamo i opet budu nešto, da budu u šatoru, da se okreću janjci, da im dolazi predsjednica, Thompson, novinari, popovi i oni su opet u centru pažnje. Sad kad su otišli kući opet sjede ispred dućana, piju mlako pivo i prisjećaju se rata.

Često se o Franji Tuđmanu govori kao nekome tko je bio štovatelj antifašističkih tekovina. Međutim, o kakvom štovanju antifašističkih tekovina s njegove strane možemo govoriti ako u obzir uzmemo da je za njegovo vrijeme u Hrvatskoj uništeno par hiljada antifašističkih spomenika te da je upravo on svojom politikom otvorio prostor za razbuktavanje ustaške apologetike?

1991. godine umire Vlado Janjić Capo, komandant prvog partizanskog odreda koji je inače bio nadređeni Franji Tuđmanu u generalštabu u Beogradu. Franjo Tuđman tada šalje jedan telegram obitelji Vlade Janjića Cape u kojemu veliča ulogu Komunističke partije u Drugom svjetskom ratu, ulogu Vlade Janjića Cape, partizanskog pokreta i svega toga. On je zbilja u tom smislu bio jedna podvojena ličnost. Na njegovu inicijativu se uvodi Dan antifašističke borbe. Ja danas ne mogu reći koliko je on bio u svemu iskren. Ja osobno sam sve sigurniji da je on te stvari radio zbog Zapada, da bi nas Zapad što bolje prihvatio jer je znao da pozivanjem na nacionalizam bez njegovanja nekih antifašističkih tekovina neće pomoći. I vjerojatno nam i je pomoglo. Vjerojatno više nego da smo rekli da naša nezavisnost počiva na NDH ili ustaškom pokretu. Ja mislim da je Franjo Tuđman zbilja bio veliki protivnik ustaškog pokreta. Kao mlad se borio protiv njih. Međutim, njegovo žmirenje i relativiziranje je doprinijelo normaliziranju stavova prema NDH kakve danas imamo. Kao što i danas odnos Plenkovića prema nacionalizmu, prema ustaškom naslijeđu, njegovo ambivalentno odnošenje spram toga je možda još i gore jer je on to ovako izlakirao i to prema van izgleda da ne zahtijeva neku veliku osudu ili akciju nekih tijela u Briselu. Kada je Hasanbegović to radio, onda su jasno dolazile opomene, sada ne dolaze opomene i zapravo se zbog toga ispod žita mnogo toga događa i samo kulminira. Tako da mislim da su Franjo Tuđman i sada Andrej Plenković itekako zaslužni za bujanje nacionalizma. Takav ambivalentan odnos prema hrvatskoj prošlosti možda je još gori od stava nekog jasno deklariranog desničara protiv koga se onda znate vrlo jasno boriti. U Hrvatskoj je između 1945. i 1990. podignuto oko 6000-7000 spomenika a uništeno ih je u 10 godina više od 3500. I to ne samo da je tolerirano, nego su to pripadnici HDZ-a radili. Međutim, nije to Tuđmanova najveća katastrofa. Puno veća katastrofa za koju je on odgovoran su privatizacije. Ako možda pod budnim okom nije imao šta se događa u selu kraj Siska kada se ruši spomenik, za privatizaciju je sigurno znao. Tu je sudjelovala i njegova obitelj, kao i mnoge druge obitelji, za to je sigurno odgovoran.

Nedavno sam pročitao jednu frapantnu činjenicu: devet od deset škola u Hrvatskoj koje su sagrađene, sagrađene su u socijalizmu, devet od deset bolnica u Hrvatskoj, sagrađene su u socijalizmu. Dakle, ako taj socijalizam ni u čemu nije valjao, većina ljudi iz HDZ-a koji su danas na vlasti su se školovali u tom socijalizmu besplatno. Vjerojatno nikada kojekakvi Slaveni Letice ne bi došli do doktorata da su se morali u kapitalizmu školovati.

Razgovarao: Darko Vujica

Prometej.ba

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer