Povodom 72. godišnjice smaknuća 55 ilegalaca, 28.3. 1945.godine danas je na spomen-obilježju ispred Filozofskog fakulteta odana počast pobijenima i položeno cvijeće.
Tužno je da su se na ovom događaju danas, spomenu na smrt tih ljudi, najviše razmahali oni političari i one partije koje su 2010-e godine putem HSP-a vratili ustaške ikone i biste u Sarajevu. Ili držali portrete Blaža Kraljevića u uredu. Javna je stvar recimo da je Blaža koji je bio deklarirani Ustaša Željko Komšić godinama držao u uredu.
Čudno je kako antifašistička javnost u Sarajevu brzo zaboravlja podatak da je upravo SDP 2010-e u želji da izbaci HDZ iz vlasti u vlast unio HSP a HSP je sa sobom unio biste Ante Pavelića. O tome je naširoko šutio Boris Dežulović. Zlatousti. Postoji i dokaz da je Dežulović o tome šutio. Naime o pronađenim bistama koalicije Vlade Platforme nema napisanog niti jednog jedinog slova.
Potom je Max Čamber koji 2008-e godine izdao cijelu monografiju koja se bavi NDHazijom postao ministar.Kasnije ga je SDP postavio nit manje nit više nego na čelo ureda za europske integracije Vlade Federacije BIH. I ti i takvi koji su ustaše postavljali u vlast dociraju nam o europskim vrijednostima u Neumu.
Učenici u Posušju tvrde da je taj današnji SDP pulen svojevremeno na maturi plesao uz pjesmu Jasenovac i Gradiška stara. Eto to su te europske vrijednosti kakve nam čamberizacijom europskog ureda u Sarajevu nudi SDP. I njegovi politički potomci od stranaka.
No možemo li danas konačno biti sigurni da nas tzv lijeve opcije u Sarajevu više neće majorizirati ustašama pošto evo vidimo da konačno javno i bez stida stoje na strani partizana? Teško. Jer je i ovo samo dio spina. To što rade stranke. Ne i stvarne žrtve. Šljivi se baš strankama za žrtve i za njihove obitelji. Da im se šljivilo s ustašama ne bi divanili.
Za početak, bilo bi dobro da tzv lijeve stranke, ako tvrde da doista jesu lijeve, proustaška potrčkala, recidive Platforme, maknu s “proeuropskih funkcija” na koje su ih postavili. I time pokažu svoju solidarnost sa stradalim sarajevskim partizanima.
Inače ulazak Ustaša u Sarajevo dočekale su desetine tisuća tadašnjih Sarajlija. Danas se ustaštvo u BIH fakturira isključivo Hrvatima premda je taj pokret u BIH 40-ih uhvatio maha u još jednom narodu. No o tome danas nije politički korektno govoriti pa ćemo se praviti i mi da je eto tako.
Pred samo oslobođenje Sarajeva, te kobne noći 1945.godine je zločin izvršen odlukom prijekog ustaškog suda po naređenju Vjekoslava Maksa Luburića, u Aleji kestenova na Marijin-Dvoru obješeno 55 antifašista, skojevaca, Sarajlija, koji su prethodno policijskoj stanici zvjerski mučeni.
Predsjednik UABNOR Centar Šerif Biser je kazao da je cilj bio likvidacija pokreta otpora da bi se omogućilo povlačenje njemačkih jedinica prema Hrvatskoj i Sloveniji.
“U akciji čišćenja Sarajeva ubijeno je i izmasakrirano 800 patriota u tzv. “Berkovića vili“ kasnije nazvanoj „Luburića vili“, a u pripremi je bio i spisak patriota, posebno partizanskih porodica, kao i posljednji transport 450 patriota za Jasenovac, ali nije uspio, jer je 10.000 ilegalaca i patriota oslobodilo Sarajevo, uz 1.500 poginulih”, prisjetio se Biser.
Građanka Sarajeva, Taiba Šarić, prisjetila se da su te noći trojica njenih amidža obješena, a njihova sestra, njena tetka je poslana u logor.
“Sjećam se suza moje majke, njena tuga za braćom bila je vječna”, priča Šarić.
Sejo Lisak, inače bivši policajac i dobitnik Šestoaprilske nagrade, za sebe kaže da je „okorjeli“ antifašista, imao je tada 10 godina.
“Vješanje je imalo za cilj da zastraši Sarajlije koji nisu poklekli ni pred ovim zvjerskim činom”, kazao je Lisak, koji je pripremio i performans, obješena lutka, koja predstavlja sjećanje na zločin koji se dogodio te noći, 28.marta 1945.godine, ali je i opomena da se ne zaboravi i ne ponovi.
Spomenik ubijenima podigli su općinsko Udruženje Centar, Općinsko vijeće Centar i Gradsko vijeće, a godišnjicu obilježavanja organizirali su rukovodstvo i članovi Građanskog saveza i članovi SABNOR-a.