Published On: Tue, May 16th, 2017

Epitaf za devetnaestogodišnjeg N.N.

Među nama žive obitelji čiji su sinovi poginuli s JNA u Vukovaru. Nisu bili nikakvi krvožedni četnički dobrovoljci, nego još gotovo dječaci, posljednja generacija jugoslavenskih vojnih obveznika, mobilizirani s nepunih devetnaest. Bili su iz Hrvatske. Odazvali su se pozivu JNA krajem 1990. godine, ili čak početkom 1991. jer su morali, ili su mislili da moraju. A kad su se već našli ondje, u mjesecima užasa ujesen 1991. nisu se, poput većine drugih, uspjeli snaći. Nisu, naprosto, pobjegli na vrijeme. Ustrašeni, zbunjeni i sami – ostali su. I poginuli, u blatnjavim poljima koja nikad nisu vidjeli, na prilazima gradu o kojem ništa nisu znali. Ima li za njihove roditelje veće muke, ima li veće i besmislenije patnje: živjeti u sredini u kojoj i pogibija vlastita djeteta može biti razlogom za krivnju, nelagodu i strah?

Boris Pavelić l Novi list

O tim je dječacima u ponedjeljak u Zagrebu govorila Nataša Kandić, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, koji popisuje ratne žrtve. Istražujući pogibije vojnika JNA, FHP je, prema njezinim riječima, ustanovio da je na ratištu u istočnoj Slavoniji, ponajviše oko Vukovara, u uniformi JNA poginulo oko sto ročnika iz Hrvatske, BiH, Makedonije i Kosova. Dosad prikupljeni podaci kazuju da jedna obitelj živi u gradu na hrvatskoj obali.

Nije nepoznata drama mobiliziranih ročnika JNA. Beogradski mirotvorci još su 1991. godine objavili knjižicu »Grobnica za Miroslava Milenkovića«, u sjećanje na oca dvoje djece koji se ujesen 1991. ustrijelio u vojarni JNA u Šidu, jer nije želio na ratište u Vukovar. Za desetodnevnog rata u Sloveniji, novinari Yutela snimili su mladoga Bosanca Bahrudina Kaletovića u uniformi JNA, s nekakvim grotesknim maskirnim pokrovom na šljemu, s puškom, u zaklonu, uplašenog do izbezumljenosti, koji na pitanje »Što ovdje rade?«, odgovara ovako: »Koliko ja kužim, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu. Ništa više. Ovo je opšta ludnica. Samo živ da ostanem. Gdje da pucam ja na nekoga ili neko na mene?! To ne može nikako! Nijedan oficir nije poginuo, nego samo jarani«. Bahrudin je preživio, tri njegova druga nisu.

Ročnik JNA Saško Gešovski iz Kavadaraca u Makedoniji ubijen je 6. svibnja 1991. u Splitu, iz gomile koja je pred zapovjedništvom JNA prosvjedovala protiv napada vojske na Kijevo. Jedanaest godina poslije te tragedije, 2002. godine, potpisani je novinar u Kavadarcima razgovarao sa Saškovim roditeljima, i u novinama koje čitate opisao njihovu priču. Ni tad nisu znali što se točno, i zašto, dogodilo u Splitu. Dobili su sinovljevo tijelo, i pokopali ga na kavadaračkom groblju. Željeli su na nadgrobni kamen postaviti njegovu fotografiju ugraviranu u keramici, ali takve tehnologije nisu uspjeli naći u Makedoniji. Zamolili su nas, bismo li to za njih mogli obaviti u Zagrebu – i tako, mrtvo tijelo sina, i njegov portret u keramici, izrađen u Zagrebu i postavljen na nadgrobni spomenik, jedino je što je obitelj Gešovski iz Kavadaraca u Makedoniji dobila iz Hrvatske.

Kada je u siječnju 2011. u BiH uhićen branitelj Vukovara Tihomir Purda, kojega je tužiteljstvo u Srbiji sumnjičilo za ratni zločin, doznalo se za Bojana Gačića, devetnaestogodišnjeg mobiliziranog vojnika iz Obrenovca u Srbiji, koji se iz Vukovara nije vratio kući. Suprotno od tvrdnji tužiteljstva, pokazalo se da Purda i njegovi suborci Gačića nisu ubili, nego upravo obrnuto: ranjenog, iz Borova naselja, cestom na kojoj se ginulo, odvezli su ga u vukovarsku bolnicu. Gačićeva obitelj nikad nije saznala što se potom dogodilo: dobili su kovčeg, limeni, zavaren, i pokopali ga, a da ni danas nisu sigurni jesu li pokopali sina i brata. Pogibija Bojana Gačića do danas nije razjašnjena, ali nikoga, osim obitelji, njegova sudbina više ne zanima.

Većina hrvatskih vojnika JNA, mobiliziranih u smrtnome hropcu Jugoslavije, u rujnu i studenome 1990., uspjela je ipak pobjeći na vrijeme. Priče tih dječaka, danas 45-godišnjaka, dramatične su. Mnogi se sjećaju ondašnjeg vrtloga opravdane javne pobune majki za povratkom sinova iz JNA. Pobuna se preplitala s očajničkim osobnim pokušajima, kako je tko znao i umio, da se djeca spase od besmislene pogibije za pogane interese jedne poludjele vojske.

Sada, eto, doznajemo da nisu svi uspjeli. Uistinu, trebalo je samo zrnce neodlučnosti, neobaviještenosti, zbunjenosti, prostodušnosti, ili naprosto loše sreće, pa da se ne uspiješ dočepati slobode onkraj kasarnske ograde, pa na prvi bus ili vlak za Zagreb, ili tko zna kamo, samo dalje od tog oružja, tih starješina, tih laži, tog terora… Nisu svi uspjeli. Neke su, očito, odvezli u nepoznato, iskrcali u nekoj nepoznatoj kasarni, da ih dan kasnije naoružaju, ukrcaju u kamione i kažu da idu »na Vukovar da spašavaju Jugoslaviju«. Koji dan kasnije, u slavonskome blatu ležali su mrtvi. Podaci FHP-a kazuju da su mobilizirani devetnaestogodišnjaci ginuli u prvim danima dolaska na ratište. Pojma nisu imali što ih ondje čeka. Pojma nisu imali kamo su ih, i zašto, doveli. Pojma nisu imali što se zapravo zbiva. Obitelji nisu znale gdje su. Oteli su im živote, uskratili ljudskost.

I njima, i njihovim obiteljima. Možemo li i zamisliti kako žive ti ljudi svih ovih 25 godina? Možemo li i pretpostaviti koliku tugu, koliku krivnju moraju podnositi? Ako žive u Hrvatskoj, kakvoj su osudi sredine izloženi, što sve skrivaju, premda ništa nisu krivi – ni oni, ni njihova ubijena djeca? Možemo li i naslutiti okrutnu šutnju i prazninu koja vlada tim životima? Je li bešćutna država, koja za njih ne želi ni čuti, jer su se, eto, »borili« za agresora? Kolika je šutnja ovoga društva, koje – koliko potpisani autor zna – u četvrt stoljeća nije prozborilo o nesreći tih besmisleno poginulih dječaka? Koliko ih je? Odakle su? Gdje su im roditelji? Suosjećanje, razumijevanje, solidarnost, uvažavanje, i pravo da žive bez krivnje i straha – to je najmanje što roditelji, braća i sestre trebaju dobiti; a potom se može razgovarati i o konkretnoj pomoći. Jer, nemaju li i njihova djeca pravo na sjećanje? Imaju, itekako imaju. Imaju pravo na epitaf, epitaf o vječnome, u nebo vapijućem besmislu i izopačenosti rata.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer