Sigurno je kako sada neće biti izbora u Mostaru, ali vjerujem kako su oni mogući u roku od 4-5 mjeseci (studeni 2012.) Cilj nam je u ovoj godini završiti cijelu priču i kad su u pitanju Mostar, izmjene izbornog zakona BiH (rujan 2013.) Naš prvi potez nakon Općih izbora je izmjena izbornog zakona (rujan 2014.) Izmjene izbornog zakona na jesen (rujan 2015.) Izborni zakon BiH mijenja se do kraja godine (studeni 2015.) Izborni zakon u proceduri idućih dana (na ručku kod predsjednice RH Grabar Kitarović, veljača 2016.) Izmjene izbornog zakona do kraja mjeseca u Parlamentu BiH (veljača 2016.) Izmjene izbornog zakona BiH moguće do kraja godine (listopad 2016) izborni zakon moramo promijeniti u prvim mjesecima sljedeće godine (prosinac 2016.) Izmjene izbornog zakona u narednih mjesec dana (siječanj 2017.) Izmjene izbornog zakona BiH moguće do kraja godine (veljača 2017.) U naredna 3 mjeseca imat ćemo usvojen izborni zakon (travanj 2017.)
_________ piše: Ivan Pepić | poskok.info
Tako glasi jedan dio izjava hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića. Donošenje novog izbornog zakona jedan je od glavnih ciljeva Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Odgađanje, iz mjeseca u mjesec, iz proljeća u jesen, iz godine u godinu, ne ocjenjuje se kao politički mudar potez. Jer, ukoliko naglašavate jedno obećanje i ne ispunite ga, u normalnim uvjetima bivate kažnjeni od birača. Međutim, uvjeti u BiH daleko su od demokratskih standarda zapadnog svijeta. Obzirom na dostupne podatke i argumente u javnosti, dva se argumenta kriju iza pitanja: kako je moguće da se toliko dugo obećava novi izborni zakon? Zašto ga još nema niti će ga, vjerojatno, biti?
Prvi argument objašnjava se, od rata naovamo, procesom dekonstituiranja Hrvata. Mnogi se analitičari fokusiraju na aktere, a ne na procese, što je u slučaju neriješenih sukoba problematično. Jedan akter nije u stanju zaustaviti jedan višedesetljetni proces. A proces kojem Hrvati u BiH svjedoče jest dekonstituiranje, ukidanje demokratskih prava te smanjenje njihovog utjecaja na razini entiteta i države. Izborni zakon koji sve to omogućuje jest jasan pokazatelj takvog procesa. Drugi pokazatelj jesu dodirne točke između konfesionalno-nacionalne stranke SDA i stranaka bošnjačke nacionalističke ljevice. Primjerice, u geopolitičkim prilikama, oba tabora su spremnija na dogovor sa Srbijom, na tragu rusko-turskih dobrih odnosa, nego ispunjavati uvjete za napredak prema EU, čemu svjedoči jednoglasno izglasana bošnjačka “rezolucija protiv rezolucije” Europskog parlamenta.
Dodatan pokazatelj tog procesa je rad nametnutih sudskih institucija, prije svega Suda BiH, SIPA-e i Tužiteljstva BiH. Među bošnjačkom elitom one su široko prihvaćene kao izraz konačne “državnosti” BiH, ali ostala dva politička naroda nisu sretna takvim rješenjem. Treba podsjetiti kako je prije toga sudbena vlast bila organizirana isključivo na entitetskoj i kantonalnoj razini. Koliko su te institucije neovisne od lobija svjedoči i činjenica da se pripadnicima Armije BiH sudi po JNA-ovskoj, povoljnijoj, dok vojnicima HVO-a po “bosanskoj” pravnoj tradiciji.
Dakle, ukoliko je fokus na proces, jasno je da bošnjačke elite ne žele pristati na kompromis izbornog zakona po konsocijacijskom modelu podijele moći, nego zagovaraju model koncentracije moći.
Drugi argument na koji se nailazi jest da predsjednik Čović i organizacija HNS nisu kompetentni i/ili namjerno ne rade na promjeni izbornog zakona. Oni svjesno agitiraju o promjeni izbornog zakona kako bi zadržali birače u “vječnoj kampanji”, stvarajući pritom neprijatelje (npr. izborni zakon, tlačenje Hrvata, bošnjačke elite, i sl.) Pritom se spominje kako po prvi put HDZ BiH drži vrlo utjecajna ministarstva na razini Federacije BiH (financije, pravda, zdravstvo te neustavno ministarstvo kulture i športa); na državnoj su to pravosuđe, financije i obrana; u RS-u potpredsjednika entiteta, te mjesto glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH.
Obzirom na političku moć na svim razinama, mnogi si postavljaju pitanja, zašto se godinama odlagala parlamentarna procedura izbornog zakona? Koliko su hrvatska javna poduzeća korisna “hrvatskom pitanju”? Zašto bh. Hrvati još nemaju svoja predstavništva diljem svijeta gdje bi mogli lobirati, kao što to rade ostale nacije u sličnom položaju? Što se poduzima za rješavanje problema oko diplomatskog kadroviranja? Zašto je Josip Grubeša i dalje ministar pravosuđa BiH unatoč skandaloznim optužnicama vojnicima HVO-a (vidi poskok.info, 21. travnja 2017., “HDZ izgubio ministra u državnoj vladi: demencija, bunilo i kukavičluk ministra Grubeše”). Što će biti s neustavnim ministarstvom kulture i športa čija je ministrica iz redova HDZ-a? Zašto su se hrvatski predstavnici vratili u Predstavnički dom FBiH nakon što su Bošnjaci jednoglasno izglasali nepovoljnu rezoluciju?
Dakle, pobornici ovog drugog argumenta vjeruju kako je izborni zakon, kao i neke druge politike, dugoročan paravan za održavanje status quo situacije prema kojoj bi se mogla i dalje, u nekim situacijama, vršiti negativna selekcija kadrova ili, nedajbože, širiti klijentelistička mreža.
Što je moguće zaključiti iz ova dva argumenta? Prije svega, ukoliko ne bi bilo procesa poslijeratnog dekonstituiranja Hrvata i ukoliko bi vladajuće bošnjačke elite imale imalo demokratske političke kulture, danas se ne bi raspravljalo o izbornom zakonu. Ovako, uz mahalsku retoriku gospode poput npr. Zukana Heleza koji se žali jer “ne može birati srpskog predstavnika” (sic!), nije teško zamisliti kako će izgledati rasprava o prijedlogu izbornog zakona. Taj proces traje najmanje od Washingtonskog sporazuma. Čak ga je i Carl Bildt primijetio u svom kapitalnom djelu Peace Journey iz 1998. (str. 48-49: “[Zubak] je naglasio kako je bitno izbjeći ‘majorizaciju’, gdje bi većinska skupina vladala Bosnom bez uzimanja u obzir druge skupine. Nisam imao poteškoća složiti se s njim kako je to jedan od glavnih problema u Bosni”).
Drugi je zaključak kako dugogodišnje obećanje o izbornom zakonu jest stvorio pritisak u javnom prostoru, ali isto tako je otvorio sumnje da se radi isključivo o uvertiri prije vruće izborne kampanje. Čini se kako hrvatsko političko vodstvo ne uspijeva donositi odluke koje bi zaustavile gore navedeni proces. Izgleda kako taj proces nije prepoznat, ili ga se ne suzbija koordinirano, nego se malim (načelnim) “koracima” nastoji tek ublažiti njegova šteta.
Na koncu, navedena dva argumenta stvaraju dva oprečna tabora: na jednoj strani oni koji ne žele priznati da hrvatske elite “rade loše”, a s druge strane oni koji na njih svaljuju “krivnju”. Kako taj rascjep ne bi postao poguban i izašao iz okvira zdravorazumske rasprave, upravo sva odgovornost je u rukama hrvatskog vodstva. Ono je dužno svakodnevno dokazivati sposobnost zaustavljanja procesa dekonstituiranja i konačno afirmirati hrvatski narod u BiH. Konačno, važno je prepoznati: gdje završava bošnjački proces majorizacije, a gdje počinje traljavost hrvatskih predstavnika?