Šehić je osim što je izjednačio Bobana i Šuška, sa Budakom, svojedobno negirao Hercegovinu, a predsjedništvo BIH na Igmanskoj inicijativi nazvao je đilkošima. Kako vidimo, “intelektualci” negiraju postojanje komunističkih zločina i dalje te negiraju da su hrvatsko društvo kao i hrvatski mediji u BIH, privatni, jer javni im se ne dopuštaju, što narano nije fašizam jelte, kolektivno osudili ovaj propust čapljinskih vlasti da ulicu koja je dana u ratnom vihoru 90-ih, u doba dok je Čapljinom drmao HOS, i tadašnje bošnjačkohrvatske snage, jednostavno izbriše.
Poslije nazivanja ulice po Miletu Budaku, ozloglašenom tvorcu ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, u Čapljini, stručnjaci komentiraju da razloge za sve češće slične ispade treba tražiti u dizanju desno orijentiranih stranaka u čitavoj Europi, šovinističkim porukama koje šalju partije na vlasti, te nedostatku adekvatne kritičke misli i kontrole takvih pojava.
“Ovo možemo gledati i kroz događanja u čitavoj Europi, stvari se mijenjaju, sve od Baltika do Jadrana desne ultrakonzervativne snage dobijaju sve veću podršku.
Sjetimo se da je provociranje etno-nacionalizma bilo jedino što je HDZ ponudio Hrvatima na proteklim izborima i opet je uspio da pobijedi”, kaže Asim Mujkić, analitičar politolog, i dodaje da je izbjeglička kriza uveliko pogodovala dizanju desnice.
On je istakao da preimenovanje ulice u Čapljini predstavlja slanje poruke etno-nacionalističkih vladara da drugi nisu poželjni na tom mjestu.
“Devedesetih godina ušlo se u avanturu stvaranja nacionalnih država, što je podrazumijevalo etničko čišćenje, tako da je i danas kao i tada veoma važno da se narodi teritorijalno odvoje od drugih”, priča Mujkić.
Smatra da se nacionalne elite još održavaju na vlasti time što svako malo mobiliziraju stanovništo oko ovih i sličnih pitanja.
Za ovakve pojave Tanja Topić, politički analitičar, gotovo svu krivicu stavlja na političke elite.
“Tu je veoma važan odnos političkih elita. Ako su oni tolerantni prema takvom ponašanju, onda se šalje poruka građanima koja je u suštini prešutna saglasnost s takvim idejama.
A šta tek kada takve poruke dolaze i iz vlasti. Tako da je vrlo važno da u društvima imate blagovremenu i oštru kritiku ljudi koji vladaju, ako ista izostane onda ste pustili duha iz boce”, kaže ona.
Na neki način neki bh. Hrvati su zeleno svjetlo za ovakvo ponašanje dobili, kako komentiraju stručnjaci, iz matice Hrvatske i postupaka kao što su postrojavanje momaka u crnim košuljama od strane člana Sabora, pokušaj proglašenja Alojzija Stepinca svecem, te borba za vraćanje ozloglašenog pozdrava “za dom spremni”.
Što se tiče trenutne Hrvatske, primjetna je, kaže, kritička javnost intelektualaca i slobodnih medija, ali u isto vrijeme i ogromna suprotstavljenost njima. ”
Bojim se da mi u BiH nemamo tu vrstu kritičkih glasova koji bi istupili i javno pričali. Osim vašeg interesa za ovu temu, ja nisam nikog drugog vidjela da se i oglasio, to je veliki problem”, rekla je ona.
Vehid Šehić, iz Foruma građana Tuzle, kao glavni problem navodi reviziju istorije, te izjednačavanje jednopartijskog sistema s fašizmom.
“Hrvati često pokušavaju da izjednače, kako oni to kažu, komunistički režim s fašizmom, što je potpuno nenormalno. Jednopartijska vladavina u bivšoj Jugoslaviji je bila daleko od istog sistema vladavine u zemljama kao što su Mađarska, Poljska, Bugarska i druge.
Dok kod fašističkih pokreta nema rasprave, zna se ko su bili i šta su radili”, rekao je Šehić. Dodao je da je ovaj problem prisutan i kod Hrvata i Bošnjaka i kod Srba.
“Tu možemo mnogo da učimo od Njemačke, koja se totalno odrekla nacizma i Hitlera. Naravno, uvijek će biti pojedinaca koji će ih slaviti, ali zato postoji sistem koji to reguliše. Nažalost, sistem kod nas kao i u većini stvari ne funkcioniše”, kaže Šehić i podsjeća da Čapljina nije izolovan slučaj. ”
Ako krenemo čitavom BiH vidjećemo da mnogi koji su bili na pogrešnoj strani imaju svoje ulice. U Čapljini, pored Budaka, imamo i naselja Šuškovo i Bobanovo, u Mostaru godinama Ulicu Jure Francetića, u Sarajevu je bio pokušaj da ulica dobije ime po čovjeku koji je bio u Handžar diviziji”, zaključuje Šehić.