Published On: Sun, Jul 16th, 2017

AUTOR REČENICE “BOŠNJACI SU TURCI”: Čije je pitanje – hrvatsko pitanje u Bosni?

Hajde da o patriotizmu prema BIH piše netko tko je krvario za BIH. No kada o bosanstvu, hrvatskom pitanju, patriotizmu  govori  čovjek koji je javno , s izuzetno snažne pozicije, reisa, kasnije i kandidata za predsjedništvo govorio kako su Bošnjaci Turci, uvodeći poturički mentalitet u BIH kao legalan i legitiman, čak i patriotski, onda se treba zapitati u koju točku smo došli. Nije poznato da je Cerić povukao tu izjavu, da mu je Turska mati, i da je Bošnjak ujedno i Turčin, pa bi stoga trebao proširiti tumačenje svog patriotizma, nama koji smo “manji bosanci i patrioti” od njega Turčina, poluturčina ili što li je već. Prije deset godina upravo na Poskoku, i jedino na Poskoku kao aktivističku reakciju na njegovu izjavu nakon tjedana tišine, na  izjavu kako Bošnjaci jesu Turci napisali smo  tekst o tome kako u BIH žive Srbi, Hrvati i Poturice, upravo nastojeći izazvati kontrareakciju kod Bošnjaka “Ne mi nismo Turci, mi smo Bošnjaci”. Tekst je odjeknuo. Učinak je bio realan i onakav kakvim smo željeli da bude. Pisan je  upravo iz razloga da izazove pozivanje na srednjovjekovnu BIH i predotomanski identitet kod Bošnjaka.  A pozivanje na srednjovjekovnu Bosnu, predotomansku Bosnu mjesto je našeg sastajanja i novog dijaloga, dok je inzistiranje na turkiziranoj, erdoganiziranoj Bosni mjesto našeg rascjepa. To dakako ne znači da mi mrzimo današnji turski narod, ili tursku kulturu, no BIH u kojoj se otvoreno njeguje pozitivan sentiment prema našem zajedničkom okupatoru, BiH u kojoj sjekači glava posljednjeg BIH kralja dobivaju ulice i spomenike, naprosto nema šanse za opstati. Jednako kako nema šanse za opstati BIH u kojoj bi Hrvati oficijelno i sa najodgovornijih pozicija njegovali osjećaj poštovanja prema nacistima, ili Srbi prema nekom trećem okupatoru. Nama je taj  tekst uzet za zlo. A od Cerića nikada nije zatraženo da se ispriča Bošnjacima zbog izjave da Bošnjaci jesu Turci. Jedini koji su o problemu poturičkog mentaliteta u Cerića i jednog dijela Bošnjaka otvoreno pisao bili su  prof. Vahid Sendijarević i prof. Muhamed Borogovac. I nitko drugi. I njih obojica, danas su marginalizirani među elitom u Bošnjaka. Dok Cerić i dalje handri.

 

 

Evo mu  i teftera:

 

Predugo se u javnosti priča/raspravlja o hrvatskom pitanju, a da još niko nije objasnio čije je pitanje – hrvatsko pitanje u Bosni. Bošnjaci u Bosni (samo jedna trećina ukupnog broja Bošnjaka je u Bosni) nisu rješili ni svoje pitanje u Bosni, a uporno ih se proziva da su odgovorni, maltene krivi za hrvatsko pitanje u Bosni.

U stvari, dobija se dojam da su svi krivi za hrvatsko pitanje u Bosni osim Hrvata. Kriva je politika međunarodne zajednice, kriva je bošnjačka politika (dr.sc. Mile Lasić), kriva je srpska politika (banjalučki biskup Komarica) osim Milorada Dodika s kojim Dragan Čović trenutno rješava hrvatsko pitanja u Bosni po Tuđman-Miloševićevom receptu iz Karađorđeva.

Smije li se prozvati hrvatska politika u Bosni? Ne smije se prozvati hrvatske politike u Bosni zato što su Hrvati u Bosni malobrojni, a malobrojni su zbog nerješenog hrvatskog pitanja u Bosni, a hrvatsko pitanje u Bosni je neriješeno zato što su Bošnjaci većina u Bosni, a Bošnjaci su većina u Bosni zato što insistiraju na svom nacionalnom identitetu i bosanskoj nacionalnoj politici. Hrvati su manjina u Bosni, ali su konstitutivni i zato imaju sva prava kao i većina, štaviše u nekim djelovima države imaju više vlasti nego bošnjačka većina. Ali, to Hrvataima nije dovoljno. Oni se u Bosni osjećaju supervećinski kao cjelina hrvatskog naroda u Hrvatskoj. To nije sporno. Osjećaju se i Bošnjaci u Bosni da su nacionalna cjelina sa Bošnjacima širom svijeta, uključujući i Bošnjake u Hrvatskoj, koji prihvataju hrvatsku nacionalnu politiku bez pogovora. Dakle, Hrvati u Bosni bi mogne naučiti od Bošnjaka u Hrvatskoj kako se poštuje državna nacionalna politika zemlje u kojoj se živi i kako se očituje lojalnost državi kao uvjet za demokratiju. Ovako je britanski filozof Roger Scruton definirao taj uvjet kao sine qua non: – Demokratije, kaže Scruton, duguju svoje postojanje nacionalnim lojalnostima – lojalnostima koje su zajedničke vladi i opoziciji, koje su zajedničke svim političkim partijama i biračkom tijelelo kao cjelini. Gdje god je postojanje nacionalnog osjećanja slabo ili nepostojeće, demokratija ne može da uzme korijene. Jer, bez nacionalne lojalnosti, opozicija je opasnost za državu, a politička neslaganja ne čine zajedničku osnovu. (The Need for Nations, str. 1).

Pitam, koja je to državno-nacionalna lojalnost legitimna u Bosni ako nije bosanska? Zar su Bošnjaci krivi zato što su lojalni bosanskoj nacionalnoj politici-državi? Zar su krivi zato što Hrvati svoju bosansku lojalnost dijela s Hrvatskom? Zar Bošnajci treba da nadoknađuju Hrvatima njihov nedostatak bosanskog nacionalnog samopoštovanja (self-esteem)? Ne treba da Bošnjaci uče Hrvate da budu lojalni bosanskom nacionalnom i političkom biću Bosni. Hrvati to treba sami da nauče, ako dosada nisu naučili. Dakako, demokratija, na europski način, pretpostavlja političku zajednicu, kojoj većina ljudi pripadaju i kojoj su iskreno lojalni. Ta politička zajednica mora osjećati kolektivno “mi”. Ona mora biti uvezana vezama recipročne dužnosti, kojom se osigurava da ljudi pomažu jedan drugome u trenutku potrebe, što ih motivira da sudjeluju u političkom životu i poštuju rezultat demokratskog procesa kad izgube. Oni moraju osjećati da su važne političke odluke pod njihovom kolektivnom kontrolom. Svaka pojedinačna ili usko-grupna ili etnička politička odluka, koja nije kolektivno usaglašena, ugrožava ne samo članove šire političke zajednice-države, već i usko-etničku zajednicu, koja donsi tu odluku protivno općenacionalnom državnom interesu. Stoga, rješenje svih rješenja za politiku u Bosni je da svi stanovnici ove zemlje polože prisegu nacionalne lojalnosti bosanskoj državi, kao okviru u kojem se garantira pravo svakom pojedincu i svakoj etničkoj zajednici u okviru nacionalnog interesa, koji je zajednički svima. Svi građani zemlje-države treba da budu lojalni načelima vladavine prava u demokratskoj državi.

Cijeneći intelektualnu mudrost i političku pamet dr.sc. Mile Lasić imao sam potrebu da kažem da mi je jako žao što se Hrvati u Bosni osjećaju ugroženi iako ja ne vidim ni jedan razlog za to. Još više sam žalostan i pomalo pogođen što hrvatska politička pamet stalno upire prst na bošnjačku politiku kao uzrok ili razlog za nerješeno hrvatsko pitanje u Bosni. To ne samo da nije tačno, već nije ni korektno prozivati manje odgovornog da rješava pitanje više odgovornog za postojeće političko i ekonosmko stanje u našoj zemlji. Ne može se sjediti na dvije stolice, niti se može imati dva srca – jedno za Bosnu, a drugo za Hrvatsku. Bosna se voli jednim srcem i jednom dušom. Hrvatska ima svoje veliko srce. Bosna ima svoje veliko srce, također. Svako ima pravo da voli svoju zemlje-državu. Niko nema pravo kriviti nikoga što voli Bosnu kao svoju jedinu domovinu.

Pogledaj link ispod:

http://vijesti.ba/clanak/368208/za-bih-je-najopasnija-politika-vodecih-bosnjackih-politika-i-stranaka

 

Mutafa Cerić

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Portala

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer