Aleja mostarskog bratanluka

„Mostarski brato“ je neizostavna kulturološka konstanta grada na Neretvi. Kip „Mostarskog brate“ bi morao biti onaj iz ljetnog izdanja. Na nogama bi morale biti neizostavne „japanke“, iznad njih šorc u kojem se spava, izlazi, odlazi u kupovinu i u najbližu pekaru. Lako je prepoznati bermude lili šorc u kom se spavalo, pohaban ja duž nogavica i na bokovima, malo više s desne strane, za nijansu je ta strana pohabanija. Majica je komotna, na mršavom Mostarskom brati visi. Na nabildovanom Mostarskom brati je ona manja, da se vide bicepsi. Sunčane očale neizostavne, nose se na svim značajnim događajima; sahranama, dženazama, ispijanju toplih i hladnih napitaka…
Očale i majica moraju biti skupi (ili barem skupo izgledati), japanke ne. A i kako kupiti sve od novca koji pošalje rodbina koja radi vanka? I da, Mostarski brato vuče pete japanki po tlu, jedva da odvaja stopala od zemlje. Pri hodanju više pomiče ramena nego ruke, preko ramena gleda, i pozdravlja preko ramena. One koji imaju novca pozdravi i mahanjem ruke. Traži kafić u kome će dugo sjediti, naručuje velike čaše vode iz česme, da može „ćeifiti“. Sjeda za stol na kojem su dnevne novine, uzima ih i čita preko očala. Mršti se dok čita, sav se uživi – tako bi se reklo. Zapravo, tako se trudi da ne izgleda previše usamljen…
Mostarski brato ima visok glas, sa zvučnim grlenim varijacijama. Samoglasnici izgovoreni nekud iznutra, grlom, strancu izgledaju poput glasanja kakve egzotične divovske ptice. Čovjek koji razumije ovdašnje jezike teško može znati o čemu se priča ako ne zna subjekt razgovora. Razumjet će svaku treću ili četvrtu riječ, ako je dovoljno pažljiv i dobro čuje. Grleni samoglasnici se tek ovlaš prekinu polusuglasnikom. Mostarski brato nepoznatim se ljudima obraća s „brate“, „burazeru“ i naravno „brato“. Mostarski brato se svemu čudi i ništa ne razumije jer mu je sve nelogično i nema smisla. Fizički rad mu se gadi, s prezirom gleda (obično preko čaše s vodom) radnike koji popravljaju cestu, ili čistače ulica. Kad ispred njega prođe zgodno žensko čeljade, svom subratu za stolom nagne usne prema uhu (ako hoće prokomentirati) ili uho sudrugovim usnama (ako hoće čuti komentar). Komentari su takvi da je bolje ne pisati i ne čitati ih. Kad je sam, samo gleda. Preko novina ili kroz tamne cvikere.
Mostarski brato zna sve o svemu. Ako ste dobro jeli, on je jeo bar dva puta bolje. Ako su nekoga pokušali ubiti, i njega su, bar dva puta. I još pokušavaju. Često ga prate UDBA, OZNA i ostale tajne službe. Mnogi mu, po njegovom mišljenju, rade o glavi. Ako ste napisali knjigu, on bi napisao bolju. Mostarski brato je zavidan, ali ne pada mu na pamet nadvisiti nekoga djelom. Radije će sniziti vrijednost onome kom zavidi. Puno žena je mogao povaliti, ali nije htio. Nije mu se dalo, nije se htio „peglati“. Mostarski brato voli pijance, skitnice, narkomane. Glasno ih žali, suosjeća s njima.
Voli ih, njima ne mora zavidjeti. Zove ih „legendama“, „kraljevima“. Mostarski brato rado priča kako su „legende“, prije nego što su propali, propili se i navukli na „žuto“ ili kocku, sjajno igrali lopte. Vaha, Baka, Ronaldo, Messi, nijedan mu nije mogao „opelit’“. Mrtav „mostarska legenda“ izaziva salvu simpatije. Tako Mostarski brato pobjeđuje smrt. Ne ulazi tako u vječnost, ali ipak nekoga nadživi.
 
Veselin Gatalo l pogled.ba