Približavanje ozbiljne rasprave o promjenama izbornog zakona sa sobom donosi i različite argumente za i protiv. Nekoliko dosadašnjih pokušaja da se promjeni izborni zakon i implementira presuda Sejdić Finci suočilo se naizgled logičnim, a u biti izrazito nedemokratskim argumentom – Izbori moraju poštivati princip „jedan čovjek – jedan glas“. Ovim „argumentom“ SDP je srušila najozbiljniji pokušaj implementacije presude Sejdić Finci, i kako se čini, istim argumentom će se udarati i na predstojeće pokušaje promjene izbornog zakona.
Piše: mr. sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba
Što u biti znači „jedan čovjek jedan glas“?
Preduvjet da princip „jedan čovjek jedan glas“ uopće ima neku težinu nastao je u socijalizmu kada su se ukorijenila dva pogrešna uvjerenja: da je demokracija (prosta) vladavina većine i da je Jugoslavija demokratska država u kojoj se dosljedno poštuje princip jedan čovjek jedan glas. Niti demokracija znači vladavinu većine, niti je Jugoslavija bila demokratska država.
Da bi demokracija došla do razine u kojoj većina vlada (manjinom) mora ispuniti nekoliko osnovnih uvjeta. U protivnom, radi se o najobičnijoj vladavini, kakva može biti i recimo feudalizam. I u feudalizmu većina vlada manjinom. Ogoliti definiciju Demokracije na „vladavinu većine nad manjinom“ zlonamjerno je reduciranje najvećeg civilizacijskog dostignuća.
O demokraciji se bavi čitava znanost, i termin je suviše kompleksan da je svako pojednostavljenje unaprijed osuđeno na propast. Ali za potrebe ovog osvrta, navest ću tek jedan preduvjet demokracije, mnogo važniji od principa „jedan čovjek jedan glas“ ili kako su ga u (SDP) BiH dodatno iskrivili – „jednaka vrijednost glasa“.
Defektna dmeokracija
Dakle, ono što demokracija pretpostavlja jeste„jednaka mogućnost“ svim sudionicima demokratskog procesa da biraju i budu birani! Ovo se još zove aktivno i pasivno biračko pravo Ukoliko je ovaj preduvjet zadovoljen, onda „jedan čovjek jedan glas“ dobiva neke obrise smisla. Sam za sebe ustvari ne znači ništa, a u BiH poprima značenje hegemonije. Naime, u primjeru Bosne i Hercegovine, „vladavina većine nad manjinom“ dobiva itekako etničko značenje u kojem brojniji vlada malobrojnijim.
Iz maloprije rečenog uvjeta proizlazi ni da Jugoslavija nije bila demokratska država, jer jednostavno, nisu svi imali jednaku mogućnost birati i biti birani. U biti, ogromna većina građana zakonski je bila uskraćena za najmanje jedno od tih prava. Zahtjev za demokratizacijom Jugoslavije, u biti promjenom izbornog zakona, na koncu je odredio i sudbinu te države. Prvi put kada su dobili priliku, građani Jugoslavije pokazali su da ne podržavaju ni „većinu“ koja je do tad vladala, niti podržavaju državu samu. Pa se sve raspalo. Možemo li povući paralele u Bosni i Hercegovini danas? Svakako.
Bosna i Hercegovina je defektno demokratska. Svi građani imaju pravo birati. To je ok. Ali nemaju svi građani pravo biti birani (presude Sejdić Finci i Pilav) jer nisu pripadnici konstitutivnih naroda, ili su pripadnici konstitutivnih naroda u „pogrešnoj“ izbornoj jedinici. I na kraju, BiH je defektno demokratska jer nemaju svi građani mogućnost izabrati. Ovo danas nazivamo „hrvatskim pitanjem“ u BiH.
Kako je moguće da neki građani, u ovom slučaju Hrvati, nemaju jednaku mogućnost izabrati svoje predstavnike i kakve to veze ima sa principom „jedan čovjek jedan glas“?
Nejednaka mogućnost izbora posljedica je lošeg izbornog zakona koji se više ravna „jednakošću vrijednosti glasa“ nego „jednakim mogućnostima“ aktivnog i pasivnog izbora.
(Ne)jednaka vrijednost glasa
U postojećem Ustavu, FBIH je parlamentarna demokracija sa dva doma: Domom naroda i Zastupničkim domom FBiH. Zastupnički dom se otvoreno ravna principom „Jedan čovjek jedan glas“ teži „jednakoj vrijednosti glasa“. U praksi, vrijednost svakog glasa nikad nije jednaka. Niti postoji demokratska zemalja na svijetu gdje svaki glas vrijedi jednako. Na primjeru SAD smo vidjeli da predsjednički kandidat ne mora nužno dobiti više glasova da bi pobijedio. U slučaju FBIH, izbora 2014. iz najbrojnije izborne jedinice 7 za Parlament FBiH, SDA je osvojila 34.287 glasova da bi imala dva zastupnika (više od 17.000 za jednog), od kojih je Safet Kešo dobio 10.134 preferencijalna glasa! Na istim izborima, iz najmalobrojnije izborne jedinice 12, HDZ1990 je osvojila 6.244 glasa, a zastupnik Boro Krišto dobio je 3.296 preferencijalnih glasova!
Dakle, sadašnji demokratski sistem ne priznaje „jednaku vrijednost glasa“ nego je tek donekle uzima u obzir. Skoro tri puta više glasova je potrebno dobiti u izbornoj jedinici 7 nego u izbornoj jedinici 12 da bi se dobilo mjesto u Parlamentu FBiH. U ovom primjeru jasno je da ni prijašnji zakonodavac nije mogao dosljedno pratiti principi „jedan čovjek jedan glas“ jer bi čak i u slučaju Zastupničkog doma, previše narušavalo osnovni demokratski preduvjet „jednakih mogućnosti“. Kada bi bio dosljedan, onda bi prema grubim proračunima, od 98 zastupnika koliko ih ima u Zastupničkom domu PFBiH, skoro pola bilo iz Sarajeva. To nije demokracija. To je samo vladavina većine nad manjinom.
Primjer Doma naroda PFBiH je drugačiji. Ovaj dom zamišljen je kao drugi dom koji bi garantirao jednaku regionalnu zastupljenost i jednaku etničku zastupljenost. Ovo prvo je u ispoštovao, jer svaki kanton (federalna jedinica u FBiH) daje jednak broj delegata. Ali kada je u pitanju funkcija zaštite etničkih prava naroda (Kako je domu i ime) onda je potpuno zakazao.
I u Domu naroda dominira princip „jedan čovjek jedan glas“ nad principom „jednake mogućnosti“, što čitavu funkciju Doma čini besmislenom. Naime, iz svakog kantona (izborne jedinice) se bira broj delegata proporcionalan brojnosti različitih naroda. Zbog nejednake disperzije stanovništva, ne živi u svim dijelovima FBiH jednak broj pripadnika određenih naroda, pa se tako izborni zakon našao u raskoraku između (opravdane) želje da svaki pripadnik iz svakog naroda ima „jednaku mogućnost“ birati i biti biran, i realne situacije gdje nekog naroda na određenom području jednostavno – ima značajno više! Primjerice, cijeli Zapadnohercegovački kanton bira dva delegata, a tek jedan manje delegat se bira iz Bosanskopodrinjskog kantona gdje je upitno živi li i deset Hrvata. Na taj se način postiglo da više delegata u klub Hrvata u Domu naroda (koji broji 17 članova) biraju kantoni sa apsolutnom bošnjačkom većinom, nego kantoni gdje je oko 90% Hrvata.
U praksi, kantoni sa predominantnom bošnjačkom većinu imaju veći utjecaj u klubu Hrvata u Domu naroda FBiH nego što to imaju kantoni sa hrvatskom većinom! Ovime je funkcija doma naroda kao mehanizma zaštite konstitutivnosti naroda dovedena do apsurda. Apsurd je potpun ako se pogleda srpski klub Doma naroda.
Kamuflaža za hegemoniju bronijih
U konačnici, u slučaju Doma naroda FBiH, postoji pravna mogućnost svakog da bira i bude biran, ali jedan (konstitutivni) narod nema zagarantiranu mogućnost da izabere svoje delegate u svoj klub u Domu naroda. To nije demokratski. U slučaju doma naroda, princip „jedan čovjek jedan glas“ mora biti inferioran principu „jednakih mogućnosti“. Najjednostavnije rješenje bi bilo povećati broj delegata iz pojedinih izbornih jedinica na način da se poštuje rasprostranjenost stanovništva. Drugo je rješenje uvođene pozitivne diskriminacije, za što već ima dovoljno primjera u zapadnoj demokraciji.
Ipak, najizraženiji problem sa principom „jednake vrijednosti glasa“ vidi se u primjeru izbora Članova Predsjedništva BiH. Iako Predsjedništvo prati ustavnu strukturu BiH priznajući kroz svoju trojnost činjenicu da je BiH država tri konstitutivna naroda, izbor članova Predsjedništva nije prepušten samim narodima. „Jedan čovjek jedan glas“ omogućuje onom narodu koji ima više glasova da drugom bira njegove predstavnike. Na ovaj način preduvjet o „jednakoj mogućnost“ je potpuno isključen. Da pojednostavimo, kada bi 100% Hrvata glasalo za jednog kandidata, Bošnjaci bi i dalje imali realnu mogućnost izabrati svog kandidata na hrvatsko mjesto. Ta realna mogućnost iskorištena je dva od tri puta, koliko traju direktni izbori za Člana predsjedništva BiH.
Zagovaranje „jednake vrijednosti“ glasa loše je prikrivena nakana za hegemoniju brojnijeg nad malobrojnijim. „Jednaka vrijednost“ glasa garantira vječnu vladavinu Bošnjaka nad Hrvatima, vječnu dominaciju grada nad selom i na koncu isključuje neke etničke, ekonomske i regionalne skupine iz demokratskog sustava – zauvijek. Zadovoljavanjem preduvjeta „jednakih mogućnosti“ garantira se mogućnost da svi budu izabrani u svako tijelo zakonodavne vlasti, a time i izvršne.
Oni koji zagovaraju isključivi princip „jedan čovjek jedan glas“ u parlamentarnoj demokraciji doslovce negiraju čitav demokratski sistem i stoga ne trebaju ni sudjelovati u kreiranju novog izbornog zakona. Samo se ukidanjem izbornih jedinica može garantirati jednaka vrijednost glasa. Jedini poznati sistem koji ima taj sistem je – sjevernokorejski. A to ne želimo.
Što je Garrymandering?Već desetljećima se u SAD vode široke rasprave oko fenomena „Garrymanderinga“. Garrymandering je naziv za specifično iscrtavanje izbornih jedinica na način da određena skupina dobije jednaku mogućnost biti izabrana. Jedini je uvjet da ta izborna jedinica mora biti teritorijalno spojena. Tako dolazimo do bizarnih oblika izbornih jedinica u kojima dva naselja u jednoj izbornoj jedinici spaja tek – željeznička pruga. U američkom demokratskom sistemu Garrymandering ima izrazito negativno konotacije, jer se u biti radi o izbornom inženjeringu najgore vrste. Ipak, u slučaju BiH, garrymandering bi garantirao jednake mogućnosti svim etničkim skupinama! U SAD etnička pripadnost nema ni povijesnu ni političku težinu, i etničke skupine kao takve nisu zastupljene u zakonodavnoj vlasti. BiH je imala drugačiji povijesni i ustavni razvoj te bi pravedan izborni inženjering mogao riješiti pitanja legitimiteta zastupnika, delegata i članova, odnosno pitanje jednake mogućnosti izbora.Prikazani primjeri (na slikama gore) su ekstremni, ali pokazuju koliko je američki izborni sistem posvećen „jednakim mogućnostima“ na štetu „jednake vrijednosti glasa“. Na primjeru BiH to bi značilo da grad Mostar može biti jedna općina sa dvije izborne jedinice koje bi mogle imati „čudan“ oblik, ali bi mogle zadovoljiti princip „jednakih mogućnosti“. Donosimo i primjer primjene Garrymanderinga na općinu Travnik.
Tvrtko Milović l Dnevnik.ba