MARKO TOMAŠ: Zapisi pod žegom

PRELAZAK GRANICE
Lako je otići. Tako se katkad čini. Lako je sve napustiti. Zaborav je nježan i erotičan. Lijepo je misliti da sve počinje od tebe i da s tobom završava. Sam si od sebe i sam sa sobom u svom izmaštanom svijetu. Iza granice su ostali košmari. Ništa nije stvarno. Sve je san. Svijet je od tebe surov. Život je od tebe divan.
SV. DUJE
Sveti Duje je bio tamnoputi misionar. Jedna od splitskih zanimljivosti jeste upravo činjenica koliko se splitskih rasista i fašista kune i moli tamnoputom misionaru kojem je glave došao fetivi Splićanin. Tim detaljem se, kažu neki, može objasniti suština splitskog ludila. Ništa nije onakvo kakvo se čini da jeste. I sve je upravo onako kako ne bi trebalo biti. Split nije grad prosjeka, sredine. Svaki je čovjek na ekstremu i svaka situacija je esktremna ili barem podložna ekstremnim tumačenjima. To je tako jednostavno ljudski da razoruža čovjeka.
ŽEGA

Ne možeš piti. Ne možeš hodati. Ne možeš disati. Ne možeš spavati. Cvrčci su udruženi u manijakalni jazz orkestar koji od zore improvizira jednu jedinu frazu na osnovu sunčevih notnih zapisa. Osjetiš to u stomaku. Dok hodaš. Kroz gust zrak. Nimalo bistrih misli. Prema moru. Prema mjestu gdje si zapamtio more. Jer more je neizvjesno. Ako ispod čeone kosti osjećaš samo lavu. Spušten u vrelo središte planeta. Sva ta lica. Ta tijela. Kosa. Stijene. Šljunak. Nešto plavo. Miris koji zatvara ciklus. Bože, koliko katarki. Toliko mimoilaženja među ljudima. Tijelo je od vode i pripada moru. Nečemu većem od od limita našeg poimanja. Možeš plivati. Jedino to možeš. Zamahnuti rukama i pokrenuti noge. Otvoriti pluća. Možeš plivati. Ti si riba ili si barem od ribe nastao. Izmilili sm iz mora. Moru se valja vratiti. Zato plivaj. Plivaj. Pliva. Pliv. Pli. Pl. P.
MOJMIR
Mojmir izgleda kao gorštak. Dugački žilavi čovjek. Ako bismo svakog čovjeka usporedili s nekim oružjem Mojmir bi bio kubura. Kries nije band već neka vrsta glazbenog plemena. Ne znam točno u koji mi timbar udara. Nisam direktno povezan s tim zvukom ali čini mi se da glazba koju Kries radi priziva nešto zaumno, praiskonsko. Nešto s čim naizgled nemamo veze, ali nas ipak pokreće.
Svake godine u Solinu Mojmir organizira plemenski ritual. On tada postane balkanski gorštački vrač. Glazba je vatra, a oko vatre u nekoj vrsti transa plešu ljudi koji se za tu prigodu pretvore u vlastite pretke. Ljudi su u svojoj suštini divljaci. Treba se katkad sjetiti toga. Bolje kroz glazbu nego u ratu.
PAM

Bilo je to prije sedam ili osam godina. Moj prijatelj i ja ležali smo na splitskoj plaži Kašjuni. Bila je to klasična morska idila. Samo bez turista. Tada se Split još uvijek nije nalazio na turističkim mapama. Moj prijatelj I. bio je hrvatski branitelj. Služio je u protuzračnoj obrani ili kako se to već kaže. Nikakav sam muškarac po vojnim mjerilima i time se ponosim.
Elem, popodne je bilo divno. Naše su se žene kupale a mi ležali i buljili u nebo smišljajući što ćemo ručati. Nakon svakih par prijedloga uslijedio bi dugačak period one fine tišine u kojoj čovjek otplovi u ništa. Usred jedne od tihih epizoda nad nama se pojavio putnički avion. Iz mog prijatelja je progovorila neka čudna bolesna nostalgija. Rekao je: joj, kako bih ga sad s užitkom rokn’o! Zatim se zaprepastio time što je izgovorio i obojica smo prasnuli u smijeh. Ne mogu se sjetiti što smo ručali tog dana.
GALEBOVI
Jedan je galeb iščeprkao nešto iz vode. Neki otpad koji su ljudi bacili u more. Posmatrao sam ga kako plijen iznosi na stijenu. Uskoro je blizu njega sletio drugi galeb. Širio je krila. Nadimao se. Ali nije napao. Poželio sam ih gađati kamenjem. Pojma nemam zašto. Samo sam se u jednom trenutku htio pridignuti, uzeti par kamenčića i baciti ih prema njima. Nimalo se nisam uznemirio zbog toga. Ja sam čovjek. Ja vladam. Zemljom i nebom. Ja sam izmislio tugu.