Obilježavanje stote godišnjice genocida nad Armencima, što ga je počinilo Osmansko carstvo, potaknulo je globalnu osudu tog zločina, kojeg Turska kao nasljednica Carstva, ne želi priznati. Tursko odbijanje priznajvanja masovnog zločina počinjenog nad Armeciima prije 100 godina slično je držanju ljevičarskih političkih organizacija i njima sklonih udruga i medija koji negiraju i na sve moguće načine zamagljuju komunističke zločine počinjene nakon drugog svjetskog rata posebice na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Prizori u glavnom gradu Armenije Jeravanu na ceremoniji kojom je odat pijetet za oko milijun i petstotina tisuća Armenaca koje je prije jednog stoljeća likvidirala Osmanska vlast, kako nam predočavaju televizijske kamere, bili su dirljivi i kod gledatelja diljem svijeta izazivali su masovnu sućut prema žrtvama i jednako masovno osudu prema počiniteljima.
Danima uoči obilježavanja ove stogodišnjice događao se globalni prolom priče o genocidu nad Armencima o čemu se do sada uglavnom šutjelo. Najprije je papa Franjo rekao kako se masovni pokolj nad Armencima „ smatra prvim genocidom u 20 stoljeću“. Zatim je Europski parlament usvojio rezoluciju u kojoj se navodi da su „tragični događaji koji su se dogodili od 1915. do 1917. godine nad Armecima na području Osmanskog carstva genocid“. Tom se rezolucijom poziva Tursku da „prizna genocid nad Armencima“. Za riječ se javio i njemački predsjendik Joachim Gauck nazvavši pokolj Armenaca prije 100 godina „genocidom“ te je pozvao Njemce da preispitaju svoje pamćenje jer su i njemački vojnici, kao saveznici Osmanskog carstva, sudjelovali u provođenju deportacija Armenaca.
Genocidnu narav masovnog smaknuća Armenaca do sada je priznalo dvadesetak država u svijetu. No, Turske vlasti uporno odbijaju takva stajališta. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan poručuje kako se njegova zemlja neće obazirati na ocjene da Osmansko cartsvo počinilo genocid nad Armencima. Onima koji masovne likvidiacije Armenaca smatraju genocidom i pozivaju Tursku da to prizna, Erdogan uzvraća riječima:“Što god odlučili, ući će na jedno uho, a na drugo izići“. Erdoganova reakcija zvuči arogantno i nije na razini civilizacijske potrebe distanciranja od masovnih zločina.
Zamagljivanje genocida počinjenog nad Armencima neodiljivo podsjeća na one interpreteacije u kojima se likvidacija oko osam tisuća Bošnjaka u Srebrenici, što ih je 1995. godine počinila vojska generala Ratka Mladića, ne smatra genocidom. Negiranje genocida nad Armencima kao jaje jajetu sliči negiranju da su Titovi komunisti-partizani pod maskom antifašizma počinili masovne likvidacije pretežito Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu. Komunističko-udbaška smaknuća političkih neistomišljenika, koja je desetljećima provodio Titov režim, također se mogu svrstati u društvo onih koji bi htjeli minimizirati masovna smaknuća Armenaca. Prikrivati zločin makar nad jednim čovjekom jednako je nehumano kao i prikrivanje masovnih zločina. Zatajiti likvidaciju makar jednog čovjeka znači posijati klicu koja niče i grana se u potencijalno mnogobrojnija smaknuća.
Oživljavanje priče o masovnom pokolju i genocidu nad Armencima stotinu godina nakon što je on počinjen iznimno je važan civilizacijski pomak jer se na taj način razbija projicirana navika prešućivanja zločina.
Potaknut isključivo humanističkim motivima godinama se bavim osvjetljavanjem i komunističkih zločina, i priznajem kako se katkad suočim s nevjerojatnom tvrdoćom ljudi da o tomu uopće pričaju. Najčešće mi se oponira riječima „ma pusti to“, „te su stvari prošlost i ne trebaju ih dirati“, „to su bili tek pojedinačni slučajevi po kojima ne treba čačkati“.
Ne mirim se s takvim reakcijama niti me one obeshrabruju. Zagovornike takvih stjališta, među kojima imam i prijatelja, definiram na sljedeći način: „oni su finalni proizvodi industrije zaborava zločina“. Kreatori takve industrije zaborava su razuđeni po političkim isntitucijama, medijima, udrugama i oni, svatko iz svojih razloga, proizvode okolnosti u kojima bi se prešućivali komunističko-udbaški zločini, jednako kao što Turska odbija priznati genocid nad Armecnima.
No, arhitekti „industrije zaborava zločina“ su se preračunali i njihov naum je propao. U zemke „industrije zaborava zločina“ nije upao papa Franjo koji je stotinu godina nakon stradanja Armenaca to nazvao „prvim genocidom u 20 stoljeću“.
Na zavodljive mamce „industrije zaborava zločina“ nije se upecao niti Europski parlament koji je svojom rezolucijom masovna stradanja Armenaca prije jednog stoljeća ocjeniom genocidom. Europski je parlament do sada usvojio i tri rezolucije kojima se osuđuju komunistički zločini i traži se distanciranje od njih, ali ljevičarska industrija prešućivanja komunističkih zločina na to ostaje nijema i gluha.
Njemački predsjednik Gauck svojom porukom da je nad Armencima početkom 20. stoljeća počinjen genocid također daje golem doprinos u slamanju „industrije zaborava zločina“. Njemačka, koja je pregrmjela iskustvo nacizma, sada se promiče u jednog od najambicioznijih zagovornika protivljenja zataškavanju bilo kakvih zločina.
Države su kao i ljudi-mogu doživjeti totalno preobraćenje. Svoju antizločinačku orijentaciju Njemačka prakticira i aktualnim suđenjem u Muinchenu dvojici udbaških reprezenata Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču osumnjičenih za likvidaciju Stjepana Đurekovića koji je za vrijeme Titova života ukazivao na anomalije njegovog komunističkog režima.
Sadašnji javni govor o genocidu nad Armencima počinjenog prije 100 godina pruža informaciju da nije ugašena industrija osude prešućivanih zločina 20. stoljeća. Selektivna tumačenja povijesti 20. stoljeća sada doživljavaju redizajn. Odumiru jednostrane intepretacije traumatiziranog 20. stoljeća./HMS/