Kad se Mila Horvat pridružila sportskoj redakciji HTV-a, mnogi su bili skeptični. Taj su transfer pratili i komentari poput onih: “šta će ona, žensko, u sportu?, ona je ukras, lijepo lice, što ona zna o nogometu…?” A onda… nekoliko godina kasnije u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva održana je dodjela nagrada Zbora sportskih novinara za 2014. i ona za TV novinarstvo otišla je upravo u ruke Mile Horvat.
Ona je, piše Jutarnji list, školski primjer kako se radom i upornošću ruše sve predrasude i granice. I začepila je usta svim zlim jezicima.
– To je moja prva službena nagrada. I jako lijepa gesta. Naravno da sam ponosna. Posebno jer su 2014. godina i godina ranije za mene bile prilično teške. Prije svega zbog zdravstvenog stanja. Osim toga, ovo priznanje ima i posebnu vrijednost jer dolazi od struke – govori nam Mila nekoliko sati nakon uručenja nagrade prošlog ponedjeljka.
Bilo je, kaže, teško doći do toga, ali takav si je put sama odabrala.
– I inače si volim zakomplicirati život, pa je tako ispalo i u poslu – priča nam uz smijeh.
Na televiziji je, prisjeća se, odradila sve šegrtske poslove. I drago joj je što nije preskočila niti jednu stepenicu. Naime, tako je uspjela doći do onoga što je htjela. Počela je kao praktikant još 2003., nastavila kao volonter, a zatim kao honorarac…
Upoznali smo ju u emisiji “Dobro jutro Hrvatska”. No, ni tada, ni danas Mila nije htjela biti ukalupljena i predstavljati tek fizičku pojavnost na ekranu. Odmah je to sasjekla u korijenu.
Čim je došla u sportsku redakciju rekla je da želi učiti i raditi, a ne biti tek lijepo lice.
– Onda se dogodilo Svjetsko nogometno prvenstvo 2006. kada je Ivan Blažičko predložio da radim na tom projektu i dao mi priliku. Počela sam s najavama, a nastavila sa stručnim analizama. Dokazivala sam se i željela priliku da radim, da pokažem da mogu. I evo, danas sam u stanju sama voditi stručnu analitičku emisiju s kompetentnim sugovornicima. Standardno je bilo dosta skepse u početku. Ali Drago Ćosić mi je 2012. dao samostalni uređivački projekt i to mi je jedan od najslađih.
Danas je puno lakše. Imam već određenu reputaciju za koju sam se namučila, ali postavila sam si ljestvicu visoko i ne želim ispod toga. Konstantno učim. I mislim da je to izrazito važno: edukacija, razvoj i napredovanje… Neki se zadovolje određenim razinama znanja i sposobnosti, ali ja sam preveliki perfekcionist i osjećam određenu odgovornost prema gledateljima i sugovornicima – ljudima s kojima razgovaram na određenu temu. Nogomet danas jest moj primaran sport. Tako u svrhu edukacije pratim stručne analize, trenerske vizije, učim jezike…
Uostalom, ne znači da ću ovo raditi čitav život. Imam puno planova, potplanova i vizija, ali na kraju nekako sve ipak ispadne spontano. Kad se najmanje nadaš, ti planovi te odvedu u određenom smjeru, možda te i skrenu s prvotno zamišljenog puta… Kad sam počinjala na televiziji, nisam niti slutila gdje će me to odvesti, nisam ni slutila da ću biti tu gdje sam danas. Suludo mi je kako su se neke stvari odigrale – priča nam Mila.
Ima, kaže, i krajnji cilj, ali do njega tek mora stići. Korak po korak. Dodaje i kako ima tu vječnu potrebu rušiti granice, ne voli stereotipe, etiketiranje ljudi…
Smetaju mi podjele: ovo je za muške, ovo je za ženske. I nemiran sam duh. Kad se dokažem u jednom području i pozicioniram tamo, idem dalje. No, kad stignem do krajnjeg cilja, bit ću, nadam se, već anonimna, a ne javna osoba.
Ali, tajnovita je oko tih novih ideja. Ima potrebu povući se u pozadinu i ne biti u prvom planu. Naime, život pod povećalom javnosti Mili se nimalo ne sviđa.
– Smeta me apsolutno sve. Posao želim raditi na visokoj razini, ali voljela bih da u onom času kad se ugasi televizija i ja prestanem postojati za ostatak svijeta. Nažalost, ne završava sve tu. Posebno je teško kad prolazite kroz teške životne situacije i razoblja, kad ste teško bolesni, a nemate mira i stalno se kopa po detaljima, objavljuje se puno netočnih informacija…Odem na pregled u bolnicu, a dočeka me mnoštvo znatiželjnih pogleda, pitanja… Ne mogu se sakriti, pobjeći, normalno otići doktoru…što u zadnje vrijeme, nažalost, često moram. To je naporno…I ja sam normalan čovjek. Idem u dućan, a onda mi i tamo vire u košaricu, gledaju što kupujem, šapuću, komentiraju – priča nam Mila otvoreno.
– I onda, kad se nađete u tako ozbiljnoj zdravstvenoj situaciji, to se plasira na naslovnice, stavlja u krive kontekste… To mi ne treba u životu, smeta me. Postanete zatvorenik vlastitog doma, jer jedino tamo imate mir – objašnjava. Možda netko to i voli, dodaje, ali ona ne.
Nije se, kaže, nikada eksponirala na taj način. Nedostaje joj mir, anonimnost.
Ipak, nije sve tako crno. Srela je Mila i puno ugodnih ljudi tijekom karijere.
– Osim toga, lakše je poslati neku poruku u javnosti, jer ako ste javna osoba prije će vas čuti. Želim pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna, koji su u bezizlaznoj situaciji i tu bih voljela iskoristiti tu svoju mrežu poznanstava.
Iako je karijeru počela u zabavno-mozaičnom programu, a od 2006. povremeno surađivala i u sportskoj redakciji, oduvijek je preferirala sport. No, osobno se niti jednim sportom nije profesionalno bavila. Otkud onda ta ljubav prema sportu?
– Još od djetinjstva se družim pretežno s dečkima i s njima sam igrala sve sportove: od tenisa, košarke, nogometa… Uvijek sam bila nekako “muški” nastrojena.
U Zagorju, doduše, nismo niti imali izbora baviti se nekim sportom malo ozbiljnije, posvetiti mu se. Ja sam se njime bavila amaterski, iz gušta. Jedino…žalim za plesom…Njime bih se rado profesionalno bavila. No, posao koji sada radim zapravo je kompenzacija za to – kaže lijepa novinarka. A kolege u sportskoj redakciji su joj puno pomogli. Ivica Blažičko joj je bio mentor.
– Nemaju mladi novinari više mentora, ali Blažičko je zahtijevao da radim, dao mi je priliku. Što se tiče posla, on je jedan od najvećih profesionalaca koje sam upoznala. I puno mi je pomogao savjetima. Doduše, nisam se ja ustručavala pitati. Promatrala sam kako drugi rade i dan danas to radim, učim… Iako je otišao i danas surađujemo na nekim projektima. Ali tu su i kolege Drago Ćosić, Stjepan Balog i Bruno Kovačević koji su taj posao radili puno prije mene.
Posebno cijenim Miru Redea koji je bivši nogometaš i veliki stručnjak. Takvo znanje je rijetkost i imati priliku učiti od takvih ljudi je velika čast. Često se čujemo telefonom i razgovaramo. Moji počeci su bili teški. Našla sam se u strogo muškom svijetu. I mogla sam tada reći da mi se to ne da, i zbog medija i represije prema meni zaista mi nije bilo lako. Bio je to nevjerojatan pritisak koji je remetio normalan način funkcioniranja – govori Mila. Ipak, ona je ustrajala, a kolege i svi drugi skeptici su vidjeli da s njom nema šale.
– Danas sam najponosnija na to što me stručnjaci i treneri gledaju kao ravnopravnog sugovornika – kaže.
A je li joj sve to možda na neki način i naškodilo s obzirom na to da se borila s teškom bolesti?
– Naravno da mi je naškodilo. Bio je to nenormalan ritam. Ali i danas, nakon svega, nisam se puno promijenila. Shvatila sam da se ne možete mijenjati u hodu. Ja sam perfekcionist, pa kad radim, zaboravim i spavati i jesti, jer želim stajati iza svog imena i prezimena. Dok sam na bolovanju, onda mijenjam stvari i to tako funkcionira, ali čim se vratim na posao, sve po starom. To sam ja. I ne znam drugačije. Mlađi kolege me zovu “urednica s bičem”. Ne zato što vičem, ali sve kontroliram…Nema opuštanja. Ali pokušavam postići ravnotežu između posla i zdravlja – otkriva.
Rijetko se isključi iz posla. I to jedino kad ode iz grada – na more ili u prirodu.
– I u slobodno vrijeme uvijek nešto radim: arhiviram, proučavam… Od 0 do 24 sam u “akciji”. Ali more me liječi. Tamo bih se jednog dana preselila, bude li moguće. Volim otići u prirodu, družiti se s nećacima. Odem nekad na ples, na jogu, na trening… No, posao mi je prioritet. Kad sam doma, čitam. Inače odlazim na koncerte, volim klasičnu glazbu… – otkriva o sebi privatno.
Kaže nam i kako su je o ljubavi napokon prestali pitati. Voljela bi da postoji, ali ne postoji.
– Ne mogu to forsirati. Znam što hoću i ne želim pristajati na manje. A i moje prijateljice su mahom “slobodne”. Sve su samostalne žene s karijerama, ali javnosti nepoznate, pa im je još i bolje. No, u Hrvatskoj bilježimo kroničan nedostatak pravih muškaraca – dostupnih i slobodnih. Želim si srodnu dušu, svog čovjeka…Kad se pojavi, znat ću da je to on. Moći će mi parirati intelektualno, nositi se sa svime što ide sa mnom u paketu… No, opominju me da muškarca svog života neću pronaći u svom dnevnom boravku, ali meni se više ne izlazi, pogotovo ne u klubove – objašnjava Mila. A kako voli nogomet, pitamo je postoje li klasične ženske stvari koje je vesele ili baš i ne?
– Nisam tip od klasičnih ženskih stvari. Možda previše vremena provodim u muškom okruženju, pa sam već i u načinu razmišljanja prebacila u taj kod. Imam svoj ritam i prilagođavam se ovisno o raspoloženju. Ali, u šoping centrima, salonima ljepote, na kavi na špici teško da ćete me sresti. Na puno kreativniji i korisniji način volim provoditi svoje vrijeme – kaže Mila.
Dodaje i kako njezini prijatelji, i muški i ženski, zapravo uopće ne prate njezin rad, a to joj se sviđa.
– Mi se družimo zbog toga što jesmo privatno – zaključuje, piše Jutarnji list.