Nanese mene put i dalje od Mostara, poslom ili slučajem, namjerom ili voljom Svevišnjeg, da se nagledam mjesta, ljudi i lica. Bio neki dan u Beogradu. Puno toga i tamo što ne volim ni u snu sanjati. U sklopu obračuna s vlastitom kulturom, srbijanska vlada se dobro obračunala sa srpskom i regionalnom pisanom riječi tako što je odredila visoke najamnine štandova i uvela da svaki koji uđe na sajam, makar da samo vidi knjige, mora platiti 250 dinara. To mu dođe (iz džepa ode) oko 5 KM. U znak protesta, nisam htio ni ići, a od riječi pisane i za riječ živim. U programu predstavljanja neki „europejci“ i „alternativci“, od onih što ni sebe ne razumiju kad pišu, da čovjek povrati od muke i jada.
____________piše: Veselin Gatalo / pogled.ba
Kako god, samo sam se u beogradskim crkvama osjećao kako treba. Izvan njih sam viđao najviše potištenih lica, istovjetnih licima srbijanskog premijera. I, pokoja kisela njuška poput predsjednikove. Na TV-u, premijer obećava kako se u mirovine najsiromašnijih penzića (61%) neće dirati. Ostale će, naravno, smanjiti. Neće smanjiti administraciju, koja se upeterostručila od vremena Slobodana Miloševića. Na TV-u mladi europski klonovi, s neobaveznim cvikerima i neizbježnim dobro skrojenim odijelima. U zapadnim veleposlanstvima su im, valjda, rekli da se dobro odijelo očituje ravnim crtama između vrata i ramena, bez mreškanja tkanine. Mladi monstrumi izvedeni na TV, bezdušni poput stranih satova, sude i presuđuju, govore kako malo gladovanja, onog pravog, nije naodmet, da bi svima na koncu bilo bolje. Čujem da će i povijest u Srbiji postati izborni predmet. Aferim, zbogom prošlosti, zbogom pameti, dobro došli u tržni centar. Na rasprodaju. Samo po to se može kad ni za šta čovjek proda i prošlost i dušu.
Preturanje po kontejnerima neću spominjati, to je već politička kategorija. Ali, ne sumnjam da će zlurade penziće s malim mirovinama obradovati smanjenje mirovina bogatijih od njih, baš kao što će nezaposlene obradovati uhićenja onih koji zapošljavaju nezaposlene – dobije čovjek nezaposlen i alibi za nezaposlenost. Najzad je demokratski zapad shvatio kako uništiti zadnje tragove čvrstog uporišta istoka. Iskoristiti najbolje osobine istočnjaka, urođenu potrebu za pravdom i socijalnu osjetljivost, teoriju o pravednosti onoga koji nema i njegovoj superiornosti i bogomdanoj moralnoj nadmoći nad onim koji ima. Genijalno! Slabi protiv jakog. Zna se da je slabiji uvijek u pravu. I u stripovima je tako. I u narodnim pričama. Čak su i poluidioti u Bruxellesu shvatili da se najbolje južnjačke osobine, a ne najgore, mogu iskoristiti protiv njih samih. Amerikanci su shvatili da će, izabravši crnog Obamu, dobiti vrijeme za još desetljeće teroriziranja ostatka svijeta, kupivši tako crnu i bijelu sirotinju koja je glasovala za crnog čovjeka u Bijeloj kući. I ne samo to, dobili su i glasačko tijelo, sirotinjsko, koje je opet dalo glas crnom Obami!
Kada se Srbi u Srbiji izjednače u siromaštvu, kad budu prodavali svoje bubrege da bi prehranili sebe i svoje, mogu biti sretni da su i ostali penzići jednako siromašni i da su zli tajkuni koji bi im mogli izrabljivati unuke odavno suviše nemoćni da ih zaposle. Tada će svi, a ne samo njih 61% s najnižim mirovinama, biti siromašni kao oni s najnižim mirovinama. Bit će manje novca u opticaju, manje će se trošiti i manje zarađivati. Ako se neki penzić i upita koji se to đavo događa, naći će se mladi europski klon, ili čak onaj mučevni premijer, da im objasni zašto je to dobro za njih i za cijelu Srbiju.