U Bosnu je uloženo osamnaest milijardi dolara. Većinu novca progutala je korupcija, u kojoj su ravnopravno participirala tri konstitutivna faktora bosanske krize – predstavnici međunarodne zajednice, koji su se strahovito oparili od te pomoći koja bi kao kiša u Sahari nerijetko padala tako da ne dotakne zemlju, zatim “političke elite”, odnosno šefovi i njihove klijentelističke strukture, te na poslijetku NGO-narod, nadasve bošnjačka srednja klasa, koja živi od konferencija, traning-programa i “odvaljivanja žvake”.
Japanski je ambasador u nedavnom priopćenju za medije već je najavio – ni sena od Japana u vaše šuplje državne fondove i kase, svu lovu dajemo samo direktno, ljudima i projektima… Da sam mlađi, odmah bih otišao u Ljubljanu, Beč ili Berlin, unajmio jednog japanistu domaćeg podrijetla te nafatao dva-tri seljaka, ako je još koji ostao bilo gdje u Bosni, pa složio projekt proizvodnje povrća i soje i zakucao na vrata Ambasade na Bistriku br. 9 u Sarajevu.
Denis Kuljiš l nezavisne.com
Njihov Grant Assistance for Grassroots Project (GAGP), osim humanitarnih, individualnih donacija, predviđa pomoć ruralnom razvoju.
Možeš povući do 80.000 eura u komadu, ali uz pomoć onog japanista odmah bih otvorio prepisku sa svim japanskim prehrambenim i trgovačkim korporcijama…Valjda bismo se našli na nekim keksima od sezama.
Japan je prvi otpao – ubrzo će i ostali. Neće se otimati oko utjecaja na Bosnu, u to sam siguran, jer sam provjerio, tako što sam turskog ambasadora pozvao na espresso u “Esplanadu”. Burak Ozugergin je stari drugar – prvi put s njim sam razgovarao u Carigradu, dok je još bio glasnogovornik ministra vanjskih poslova, profesora Ahmeta Davutoglua.
Sad odlazi, na kraju je mandata, pa smo mogli pričati opušteno, s iskrenošću dva iskusna opertivca na istome području.
Povod je bio, naravno, posjet školskog broda “Turgut Reis” Neumu (to je njemačka fregata od tri tisuće tona), što je izazvalo silnu uzbunu u Banjaluci i Beogradu. Burak jedva razumije problem: “Kroz centar našeg najvećeg grada, kanalom užim od pelješkog, kao što znate, godišnje preplovi 50.000 brodova pod svakojakim zastavama…”
Zaista, sjećam se kako smo razgovarali na terasi najluksuznijeg bosporskog hotela “Ciragan Palace”, gdje je njegovo ministarstvo obnovilo izgorjelu međidijsku palaču na placu gdje je nekoć igrao “Galatasaraj”, a pred nama su, kao pokretni neboderi, klizili ruski supertankeri…
Prođe i projektilska krstarica, a naš “Petar Zoranić” bio im je šezdesetih, kad se tu zapalio, sagorio pola starog Istanbula (Burak me zamolio da to nikako ne spominjem njegovom šefu, koji još pati za onim drvenim čardacima staroga grada, koji prethodi modernom Nišintašu Orhana Pamuka.)
Upitao sam ga – zašto je tursko gospodarstvo tako slabo prisutno na balkanskim destinacijama bivše Jugoslavije, u krajevima Rumelije ,koji su toliko prominentni u njihovim kolektivnim fantazijama pa čak i u političkoj retorici? “Ne treba zaboraviti da više ljudi s Balkana živi u Turskoj, nego na Balkanu”, kaže Burak. “A kad je predizborna kampanja, političari im se obraćaju jakim evokacijama…”
Da, to nam je i ovdje dobro poznato. U Turskoj traje predizborna kampanja – prvi put predsjednika biraju izravno, a ne u parlamentu, što je značajna ustavna promjena i pokazuje da je moć Tajipa Redžepa Erdoana, koji se kao premijer natječe za to mjesto, u apogeju.
Ne ulazeći u unutrašnjopolitičke i globalne komplikacije, dovoljno je reći da će mu svaki glas Sandžaklije ili Bosanca dobro doći – a u Carigradu, primjerice, ili u Bursi, ima ih neizmjerno i svi ti se na bazarima odmah obraćaju srpskim i hrvatskim.
Sa druge strane, Turska je ekonomski neprisutna, pogotovo u Bosni.
“Mi nemamo državnu ekonomiju. Ne možete natjerati biznismene da ulažu ondje gdje misle da neće zaraditi.” Tako su nešto malo investiralo u hrvatski turizam, a u BiH manje nego u Srbiju.
U Srbiji ulažu u industrijsku proizvodnju. U energiju i infrastrukturu samo ondje gdje su zemlje pod čvrstim američkim kišobranom, dugoročno sigurne za dugoročna ulaganja – u Albaniji i na Kosovo.
Bez obzira na političke krize i krizice, dakle bez obzira na političku izbornu retoriku ovdje i ondje, osnovno se neće promijeniti – a to je da nikoga više nije briga za Bosnu, pogotovo što su svi sigurni da tu ne može doći do rata. Tko bi ga počeo, odmah bi ga uhapsili.
Toliko još kapaciteta međunarodna organizacija ima. Znači – reforme ili nema para. A, novost je da će ih građani Bosne i Hercegovine sami pokretati i stvarati.
Ja tu vidim novi prostor za novu politiku i nove lidere. Pismene lidere. One koji će sve započeti nekim prijedlozima formuliranim na papiru. Mislim da se sad u cijelosti ostvarilo sve što je predvidjela prof. Mirjana Kasapović u svom seminalnom djelu “Bosna i Hercegovina – Podijeljeno društvo i nestabilna država”. A, toliko su je napadali u sarajevskim novinama! Knjiga se sastoji od teoretske prolegomene (tumačenja generičkog pojma kosocijacijskih društava u kakve spada Bosna) te trijezne političke analize opcija za izlazak iz krize. Tada, 2005. godine, Mirjana je zaključila ovo što je devet godina kasnije formulirala i Krizna grupa.
Naravno, intelektualci su uvijek prvi u razumijevanju problema, a političari zadnji u njihovu priznavanju – ali to se u ovom slučaju čak ne odnosi u prvom redu na naše, lokalne.
U Sarajevu, bojni je poklič dugo bio – želimo živjeti u normalnoj državi!
Građanskoj, parlamentarnoj. Sad bi im se to lako moglo ostvariti – a bit će proporcionalno zastupljeni. Hrvati bi mogli ostvariti samostalnost sudske i policijske funkcije na svom etničkom prostoru. A Srbi?
Manje od posebne države, umjesto toga, stvarni federalni status što ti – vidjeli smo u Jugoslaviji – na duži rok najviše i vrijedi.