Utorak, 23 travnja, 2024

Tako pametni, a tako glupi

Must Read

Čak 95% svih vozača smatra kako su natprosječno dobri vozači, gotovo svi parovi neposredno prije vjenčanja vjeruju da mogućnost razvoda ne postoji, manje od 5% MBA studenata smatraju kako se njihova sposobnost nalazi ispod medijana a visokih 94% sveučilišnih profesora smatra kako predaju bolje od prosječnih kolega.
Budući da je realnost mnogo drugačija od subjektivne realnosti većine ljudskog roda, nužno se postavlja pitanje kako bi svijet izgledao kada bi bili svjesni vlastitih ograničenja i kada bi u vlastitim procjenama i odlukama griješili manje.
Zamislimo na tren kako bi izgledao naš svakodnevni život kada bi u svakom trenu znali kolika je vjerojatnost određenih ishoda kao što je npr. vjerojatnost sudjelovanja u automobilskoj nesreći, vjerojatnost polaganja nekog ispita ili vjerojatnost uspjeha nekog projekta. Lako je moguće da bi mnogo takvih dana proveli demotivirani i autocenzurirani. Generalno gledajući, jedan od razloga ljudskoj motiviranosti leži upravo u sklonosti pogrešnim procjenama vjerojatnosti raznih ishoda.
_____piše: Andrijana Mušura l banka.hr
Pokazalo se kako su optimisti ti koji rade duže, bolje se prilagođavaju na nevolje, imaju jači imunitet te će se vjerojatnije ponovo udati/oženiti nakon razvoda. No čini se kako prednosti optimizma uživaju samo oni koji su umjereno pristrani te koji, unatoč svojoj optimističnosti, uspijevaju držati dodir s realitetom.  Iako je većina ljudi pomalo pretjerano samopouzdano, ova tendencija je najveća za pojedince sa najmanjim sposobnostima. Pretjerano samopouzdanje, neznanje te nerealni optimizam, kombinacija su koja u velikoj mjeri osigurava katastrofu. Budući da su optimistične pojedince većinom nalazimo među inovatorima, poduzetnicima, vojnim i političkim vođama, njihov je utjecaj na ljude velik i značajan.
Pretjerano samopouzdanje i povezane pristranosti
Fenomen pretjeranog samopouzdanja odnosi se na pristranost pri čemu pojedinac subjektivno vjeruje u svoju vještinu ili znanje u većoj mjeri nego što je ta vještina ili znanje objektivno točna ili prisutna. Povezan fenomen pretjeranom samopouzdanju je i nerealni optimizam, odnosno, sklonost precjenjivanju pozitivnih te podcjenjivanju negativnih ishoda za pojedinca u odnosu na druge. U kompletu dolazi i cijeli niz samoslužećih pristranosti koje, kada realnost pokaže svoje lice, nastupaju kako bi zaštitili ego od osjećaja ranjivosti ili smrtnosti.
To su npr. efekt ustrajnosti, koji donositelja odluke navodi na dodatnu privrženost propalom projektu ili lošoj odluci (efekt nepovratnog troška) primjećujući samo informacije koje potvrđuju poželjno mišljenje (selektivna percepcija) tevanjske atribucije neuspjeha pri kojima se izvor neuspjeha pripisuje okolnostima a ne glavnom akteru. Sve navedene pristranosti rezultat su kombinacije potrebe za zaštitom vlastitog osjećaja vrijednosti, potrebe za točnom percepcijom svijeta te ograničenih kognitivnih kapaciteta. Na sve ove pristranosti bi mogli reći „pa što onda“ i na iste gledati kao na adaptacije kognitivnog aparata nastale uslijed zahtjeva kompleksne okoline. No ako u obzir uzmemo neiskorjenjivu žudnju za racionalnim i optimalnim odlukama te brojne negativne posljedice ovih automatskih pojava, proces osvještavanja je prvi i nužni korak u korigiranju navedenih pristranosti.
Nevješti i nesvjesni 
Brojne studije ukazuju na zanimljiv odnos samopouzdanja i znanja pri čemu stupanj samopouzdanja definitivno nije dobra mjera znanja pojedinca. Štoviše, najveći rascjep između znanja i samopouzdanja nalazi se u kategoriji „neznalica“.

Prema istraživanju Krugera i Dunninga, neznalice su kategorizirane prema učinku na nekom zadatku te čine najlošijih 25%. Ipak, njihova samoprocjena vlastitog znanja, stavlja ih u 60-i percentil samopouzdanja. Kada ovaj podatak usporedimo sa pozicijom najboljih 25%, koji se nalaze u 80-om percentilu na samoprocjeni samopouzdanja, jasno se vidi disparitet između subjektivne i objektivne realnosti u kategoriji neznalica. Neznalice se u svojim subjektivnim procjenama drastično precjenjuju u odnosu na realno znanje. Čini se kako pojedinci koji nemaju dovoljno znanja ne mogu točno procijeniti koliko znanja doista imaju budući da je vještina potrebna za davanje točnog odgovora ista ona koja je potrebna za procjenu je li taj odgovor točan ili ne.
Nevješti nose dvostruki križ – ne znaju i nemaju sposobnosti da to spoznaju. Interesantno je, pak, vidjeti kako se pojedinci s najviše znanja podcjenjuju, odnosno, pokazalo se da precjenjuju koliko dobro drugi napreduju u istom testu znanja („teret znanja“). Ova sklonost nevještih da se precjenjuju a vještih da se podcjenjuju nazvana je Dunning-Krugerovim efektom pri čemu nevješti imaju pogrešnu percepciju o sebi a vješti pogrešnu percepciju o znanju drugih. Sklonost podcjenjivanju lako može biti uzrokovana i svjesnošću o potencijalu znanja koji je moguće ostvariti (o ovome više u finalu teksta).
Opisano je istraživanje provedeno na studentima psihologije, a mjerila se samoprocjena humora, logičkog rezoniranja i gramatike. S druge strane, samoprocjene su se uspoređivale sa objektivnim procjenama humorističnosti, logičkog rezoniranja i znanja gramatike. Iako su sigurno neki pomislili na onu staru „psihologija je znanost o studentima psihologije“, važno je reći kako su isti rezultati utvrđeni i na studentima ekonomijeinvestitorima,  liječnicima i brojnim drugim skupinama.
Problem koji može proizaći iz velikog rascjepa samopouzdanja i znanja u kategoriji nevještih je uvjerenje da znanje ili vještina postoje (iako ne postoje) te nedovoljno ulaganje truda u stjecanje (dodatnog) znanja. Pojedinci koji samo misle da znaju, neće uložiti dovoljno truda da svoje znanje obogate budući da vjeruju da znaju dovoljno što ih ostavlja i dalje nevještima i pretjerano samopouzdanima. Autori istraživanja navode kako je nesposobnost točnog uvida u vlastito znanje i procese učenja rezultat loših metakognitivnih vještina. Metakognitivne vještine nalaze se u srcu učenja i važne su u regulaciji procesa učenja. Budući da su to vještine, na njima se može raditi.
Poduzetnički ego 
Jedna grupa u kojoj se također pristranost pretjeranoga samopouzdanja veća od one koju se može naći u općoj populaciji, jesu poduzetnici. U jednom istraživanju, 81% poduzetnika procijenilo je da je vjerojatnost njihova uspjeha minimalno 70% dok je 33% poduzetnika vjerovalo da je vjerojatnost uspjeha potpuna. U realnosti, tek oko četvrtine poduzetničkih projekata opstaje nakon 5 godina. Možemo se pitati gdje je tu problem? Budući da je poduzetnička aktivnost iznimno važan aspekt ekonomskog rasta te time i društvenog napretka, važno je razumjeti uzroke visoke stope propasti novih projekata.
Jedan od glavnih razloga ovoj poražavajućoj statistici je nedovoljna upoznatost sa tržišnim prilikama, odnosno, nedovoljno prikupljenih informacija. Pored činjenice da ovakvo ponašanje nije propisano klasičnom teorijom racionalnosti, problem leži u opasnosti nedovoljnog znanja i stručnosti koje se uslijed samouvjerenosti potencira. Ovaj mogući uzrok propadanja projekata u moći je i dužnosti pojedinca budući da je prikupljanje informacija svjestan i kontroliran proces. No, čini se da nije nešto što se podrazumijeva.
Važno je naglasiti kako samopouzdanje u vlastite sposobnosti u značajnoj mjeri služi predikciji rasta kada su informacije na osnovu kojih se gradi samopouzdanje valjane i točne. Prednost je optimizma i ustrajnost uslijed nepovoljnih okolnosti. No što se događa kada su informacije na kojima poduzetnici donose odluke netočne ili nepotpune? Ustrajnost unatoč nepovoljnim okolnostima može biti najbolje i najgore što optimizam može ponuditi. U najgorem slučaju, može doći do disfunkcionalne strateške upornosti. Ovaj fenomen se odnosi na ustrajnost slijeđenja strategija iz prošlosti koje su vodile uspjehu, što dovodi do ignoriranja promijenjenih vanjskih okolnosti. Pored organizacijske inercije, medijator ove sklonosti je – pogodite što – pretjerano samopouzdanje.
Autori zanimljive studije došli su do zaključaka kako: 1. Visoko samopouzdanje povećava vjerojatnost korištenja prošlih uspješnih strategija, 2. Vješto prilagođena i maksimalno iskorištena prošla uspješna strategija osigurava dugoročan uspjeh, ali i 3. Visoko samopouzdanje povećava vjerojatnost da će se neučinkovite strategije nastaviti primjenjivati ako pojedinac vjeruje da će biti uspješne. Uspjeh, čini se, umanjuje sklonost traženja nepovoljnih informacija. Analogijom, navedena sklonost nalikuje na tendenciju pojedinaca da u dobrom raspoloženju zadrže to raspoloženje na način da se ne uključuju u iscrpne kognitivne zadatke koji bi ih mogli izbaciti iz trenutnog dobrog raspoloženja. Također, napuštanje konteksta uspjeha i dobrih osjećaja te usmjeravanje na budućnost nužno uključuju neizvjesnost i, još gore, neodređenost.
Ovu tendenciju „života na prošloj slavi“ lako možemo povezati i sa sklonostima u percepciji vremena. Zimbardo daje iznimno interesantnu kategorizaciju s obzirom na to jesu li pojedinci/države više usmjereni na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Zanimljivo je navesti rezultat kako su pripadnici zapadnjačkih država više usmjereni na budućnost i stjecanje, savjesniji, više obrazovani, manje hedonisti te uspješniji u rješavanju problema. Jesi li i manje nerealno samopouzdani? Vrlo vjerojatno.
Kahnemanov pesimizam
Svima koji prate bihevioralnu ekonomiju ili barem čitaju članke iz područja znat će da otac nove bihevioralne ekonomije, Daniel Kahneman, zauzima perspektivu da su pristranosti u osnovi manjkavosti kognitivnih kapaciteta ljudi. Budući da vjeruje da se ne može mnogo napraviti po pitanju tih manjkavosti, njegov pogled na ljudsku prirodu nije nimalo optimističan. Uzevši u obzir studije na osnovu kojih bazira svoj pogled, nije ni čudno (Kahnemanova knjiga Misliti brzo i sporo).
Kahneman navodi kako je problem pretjeranog samopouzdanja posebno istaknut kod stručnjaka. Budući da se u stručnjake ugledavaju brojni pojedinci te da stručnjaci u svojim područjima obavljaju odgovorne funkcije (političari, liječnici i sl.), zaključak da su ponekad njihova predviđanja manje točna od vjerojatnosti da čimpanza pogodi središte pikada, u najmanju je ruku razočaravajuć. Kada priča o poduzetničkim pristranostima, naziva ih deluzijama.
U jednoj takvoj demonstraciji deluzije, Kahneman da primjer kanadske organizacije koja je objektivno procjenjivala prijedloge poduzetničkih ideja kroz 37 kriterija (potreba za proizvodom, trošak proizvodnje, procjena trenda u potražnji i sl.). Od ukupnog broja projekata koje su procijenili, 70% su kategorizirali kao potencijalne neuspjehe. I pri tome, čini se, nisu mnogo pogriješili. Manje od 1% projekata koje su procijenili kao lošima došli su do faze komercijalizacije, a niti jedan nije uspio. Naime, pratili su projekte u nekoliko vremenskih točaka. Zanimljivo je kako nepovoljne informacije nisu spriječile 47% investitora da unatoč neuspjehu nastave ulagati u propali projekt te su zbog ustrajnosti svoj trošak udvostručili. Među njima je bilo znatno više nerealnih optimista.
Poduzetnici, koji su po svojoj definiciji jedinstveni i odstupaju od normi, zbog percepcije svoje ideje kao originalne i neponovljive izoliraju se u vlastiti svijet informacija u koji ne propuštaju vanjske informacije (statistike) o situacijama koje im mogu pomoći stvoriti točniju procjenu vjerojatnosti uspjeha. No kada bi znali realne procjene, da li bi u tom slučaju ostali motivirani povesti vlastitu ideju u realizaciju? I kakav bi onda bio relativan omjer uspješnih i neuspješnih poduzetništva, a tek apsolutni broj uspješnih poduzetništva? Vjerojatno da ne. No kako zaključak ne bi ostavili samo na pretpostavci, svakako je važno znati nadmašuju li benefiti uspješnih poduzetništva troškove neuspješnih.
Što kaže evolucija?
Budući da je u današnjem intelektualnom diskursu vrlo popularno iznijeti i evolucijsko gledanje na stvar, nema razloga zašto to ne bi napravili u tu, u priči o poduzetničkom samopouzdanju. Jedna interesantna perspektiva na poduzetnike gleda kao na nedovoljno racionalne agente koji više težine stavljaju na vlastite informacija a podcjenjuju javno dostupne informacije. Za razliku od „normalnih“ pojedinaca koji su racionalni te jednako otežuju internalne i eksternalne informacije.
Iz ove, evolucijske perspektive na poduzetništvo, proizlazi zaključak da je samopouzdanje poduzetnika važno budući da je opstalo, a razlog opstanka je samopouzdano širenje vrijednih informacija kroz grupe. Iako autori pretjerano samopouzdanje nazivaju iracionalnim, neopravdanim  i sveprisutnim, da nema pretjerano samopouzdanih mnoge grupe bi nestale jer bi se većina nedovoljno pretjerano samopouzdanih u grupi konformistično ponašala prema načelu stampeda. Prema autorima, informacijska vrijednost pojedinaca iz poduzetničke kulture, ima svoju evolucijsku vrijednost.
Pascalovi krugovi znanja
Znanje je jedno od važnih ključnih vrijednosti u današnjem svijetu. No svijest o tom znanju je ono što čini razliku. Ovaj su uvid stekli mnogi mislioci i veliki pojedinci. Neki od njih su Konfucije (“Pravo je znanje spoznati širinu svog neznanja”), Bertrand Russell (“One of the painful things about our time is that those who feel certainty are stupid, and those with any imagination and understanding are filled with doubt and indecision”, Charles Darwin (“Ignorance more frequently begets confidence than does knowledge”), Shakespeare (“The Foole doth thinke he is wise, but the wiseman knowes himselfe to be a Foole”) i brojni drugi. Jednu slikovitu analizu odnosa znanja, neznanja i refleksije o znanju daje i Pascal.
On kaže, kako je uslijed povećanja znanja dodir s neznanjem veći, odnosno, u slučaju malo znanja dodir s neznanjem je minimalan. Prema ovoj perspektivi, pojedinci sa malo znanja nisu svjesni koliko ne znaju te nemaju dobru referentnu točku za procjenu svog znanja u odnosu na cjelokupno znanje kojega nemaju. Je li im stoga “bolje”? Iako se pojedincima sa širim promjerom kruga znanja ponekad može činiti da je blaženo neznanje, jedno istraživanje o metakognitivnim vještinama neznalica ukazuje na mogućnost da neznalice, iako precjenjuju svoje znanje, nisu baš sigurni koliko je njihova procjena procjene znanja točna. Dakle, znati puno I znati koliko ne znamo ili ne znati znamo li da znamo, mislim da je izbor jasan.
http://www.mcgeesmusings.net/wp-images/LumpyCircleOfKnowledge-2006-08-01-1115.gif
Što napraviti?
Naša svijest o znanju naše je bogatstvo ali prokletstvo. Iako je jedan Kahneman pesimističan u pogledu mogućnosti ispravljanja navedenih kognitivnih pristranosti, postoje neke remedije kojima se mogu umanjiti magnitude kognitivnih pristranosti. Čini se kako navođenje kontraargumenata može navesti pojedince da daju realnije procjene. Ili ih barem izbacuje iz ružičastog balona optimizma. Nadalje, jedna interesantna tehnika imaginacije – premortem – nalaže kako bi se donositelji odluka trebali zamisliti u budućnosti u kojoj je projekt o kojemu odlučuju ispao potpuna katastrofa.
U toj mentalnoj situaciji zadatak je navesti što je sve moglo krenuti po krivu. Na ovaj je način, u sigurnom kontekstu, lakše iskreno razgovarati o neuspjehu te umanjiti negativne efekte pretjeranog samopouzdanja i optimizma.
Ako vam se sve navedeno čini presloženima, optimističan stav može se lako „ubiti“ jednostavno mrštenjem. Navođenje na negativno raspoloženje aktivira Sustav 2 koji je odgovoran za kontrolirano ulaganje truda u razmišljanje te veću vjerojatnost donošenja razumnije odluke.
P.S.  
Budući da je velika vjerojatnost da je čitatelj ovog teksta muškarac, veća je i vjerojatnost da je taj čitatelj pretjerano samopouzdan i više sklon riziku. Kako su muškarci upravo ti pojedinci koji na sebi imaju odgovorne društvene funkcije (menadžeri, strateški lideri, političari, poduzetnici, investitori i sl.), naslov teksta je, neslužbeno, promijenjen u „Muški svijet“.
*autorica je doktorica psihologije i predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa

0 0 votes
Article Rating
- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Francuska: gradonačelnik blizak krajnjoj desnici uveo policijski sat za djecu mlađu od 13 godina

Gradonačelnik Béziersa, na jugu Francuske, izjavio je u utorak kako je uveo policijski sat za djecu mlađu od 13...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x