Kada sam pisao recenziju za knjigu kolumni kolege dr. sc. Enesa Osmančevića „Fatalna privlačnost bezvlašća“ (Arka press, Sarajevo, 2010, str. 210) kazao sam već u prvoj rečenici da će biti zanimljivo komunikološko-politološko štivo i godinama poslije njezina prvog pojavljivanja, jer je ona izvanredno uspjelo svjedočenje o jednom burnom vremenu u životu Bosne i Hercegovine (2006-2010), koje je autor označio vremenom bezvlašća i „jaranske politike“. Dakako, ono se može označiti i drugim kategorijama, osobno ga – iz istih razloga – označavam vremenom „demokrature“ i „javašluk konsocijacije“. Objavom kandidacijskih listi ovih dana za predstojeće izbore 12. listopada o.g., posebice imena čak 16 pretendanata na tri mjesta u Predsjedništvu BiH, ogolilo se do prostote kako je kolega Osmančević bio u pravu s formulacijom o „jaranskoj politici“, što se potvrdilo posebno karikaturalno s isticanjem kandidatura Bakira Hadžiomerovića i Emira Suljagića od strane SDP BiH (Zlatka Lagumdžije) i Demokratske fronte Željko Komšić. Sve jaran do jarana, bivši i sadašanji, još im samo Reuf Bajrović nedostaje u ovomu društvu. O kandidatkinji Demokratske fronte Zori Terzić-Šeremet koja se kao trebala natjecati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ne može se ništa reći, o njoj nitko i ne zna ništa izuzev pretencioznog čovjeka malih kapaciteta po kojemu Demokratska fronta nosi ime. Ova stranka osnovana kao i SPP – stranka Živka Budimira iz predsjedničkih ureda i uz zlouporabu službenih položaja bi trebale biti tobožnja alternativa, tako misle njihovi osnivači, objektivno promatrano politički mrtvaci s velikim pretenzijama. O utakmici između Martina Raguža i „Kim il Uma kod Hrvata“, kako mladi mostarski književnik Berislav Jurič imenuje Dragana Čovića, nekom drugom prigodom. Sa svima njima budućnosti nema, jadna je zemlja kojoj su takvi političari uzorite vođe. Posebno je karikaturalna podrška koju ovi političari „uživaju“ u izvjesnim međunarodnom krugovima, ali s time se ovdje ne možemo baviti. Dakako, o karikaturalnom razumijevanju politike je riječ od strane svih ogrezlih u ovomu unosnom poslu, a ne samo spomenutih, nikakve razlike ni nema na tobož lijevom i na etnokratskom spektru, posvuda su se kandidirale osione i nadmene neznalice, silnici u politici, čast izuzecima. Meni je, ipak, najdraže malo „izlemati“ tobožnje građane i „multietničare“, one koji su tobož bolji jer im se gadi sve što je povezano s nacionalnim pitanjem u BiH, izuzev nacionalnih fotelja u koje bi rado zasjeli. No, dosta o njima, vratimo se knjizi kolege Osmančevića „Fatalna privlačnost bezvlašća“, koja je već naslovom kazala više nego neke druge tobož dobre a u suštini isprazne knjižurine …
*****
Samo dogmatski nastrojeni profesori i analitičari su skloni da formalno demokracijski ambijent u BiH tumače kao uspjelu tranzicijsku priču. U stvarnosti, „druga liberalna revolucija“ (Ernest Gellner) nije uspjela u BiH. U našoj se zemlji ratna i postratna tranzicija pretvorila u etno-kapitalistički juriš u prošlost, u predmodernu fazu bosanskohercegovačke povijesti, u vrijeme kraja Otomanske i početka Austrougarske imperije na našim prostorima. Samo se tako može objasniti zašto se u izvanjski promatrano skoro pa besprijekornom demokracijskom ambijentu, u kojemu su neprijeporno na oktorirani način formalno unijete u političko-pravni sustav ključne prosvjetiteljske ideje i demokracijske tekovine, demokratski standardi u pravilu izvitoperuju u svoju suprotnost, pa u konačnici u BiH i imamo na djelu „demokraturu“ umjesto demokracije, ili „jaransku politiku“ umjesto odgovorne politike, i to sve pod kremljivim nadzorom tzv. međunarodne zajednice. Poluprotektorat uveden 1995. godine u Daytonu, u formi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prisilio je ratne političke elite na iznuđeno primirje, ali je samo pasivizirao ili primirio konflikte, nije ih mogao ili htio razriješiti, pa su ratne političke igre nastavljene drugim sredstvima. Bosna i Hercegovina je zato postala poprište teških političkih razračunavanja, kako bi u njoj politika postala u prvom redu unosno zanimanje, a sve drugo postalo ništa. Sve ovo se potom perpetuira putem kontinuirane proizvodnje straha i zazora od drugoga u podijeljene ili paralelne svjetove, političke i duhovne. Radi se o fenomenu institucionalno ugrađene zazornosti od drugoga, koja neminovno proizvodi „meta-rasizam“. Tako je – služeći se Covelom definicijom “metarasizma” – Iris Marion Young sjajno objasnila fenomen “zazornosti”. I u ovom kontekstu sagledavan, jasno je kako je sjajno pogođen već sami naslov knjige kolege Osmančevića, jer se u BiH, doista, radi o fatalnoj privlačnosti neprosvjećenih političkih elita, koje što svjesno što nesvjesno i ne proizvode druge do ambijente bezvlašća. One i nemaju, dakle, drugih ambicija, do preduprijediti ili spriječiti da na naše prostore stigne pravna država, uključujući i konsezualnu političku kulturu, prijeko potrebnu u svim demokratskim a ne samo u višenacionalnim, postratnim i tranzicijskim društvima kakva je Bosna i Hercegovina.
*****
Dr. sc. Eneseu Osmančeviću je uspjelo, dakle, da proturječja malog isječka vremena (životarenja postdaytonske BiH 2006-2010) uhvati u smislene politološko-komunikološke pojmove, pa ih kroz pitki jezik i stil predoči prvo novinskoj, pa potom i knjiškoj, sveučilišnoj i drugoj čitateljskoj publici na vrlo respektabilan način. Radi se o nepodnošljivo lakom posredovanju teških istina u pitkoj formi o nama samima, što je beskrajno teška zadaća, pa zato i zaslužuje izuzetan respekt. Ne radi se pri tomu o tzv. odokativnoj metodi, kako bi se neupućenima moglo učiniti, nego o oprobanoj metodi znanstvenog žurnalizma, visoko cijenjenog u razvijenomu demokratskom svijetu, čija je suština da se što je moguće točnije dešifriraju zakukuljeni fenomeni i prezentiraju u čitljivim formama. I to je dr. Osmančeviću sjajno uspjelo. Njegova knjiga i njegove kolumne su, u jednu riječ, sublimacija njegovih višegodišnjih publicističkih i sveučilišnih interesa i preokupacija, te u konačnici: sjajna dekonstrukcija neprozirnih političkih znakova i simbola, ili zakukuljenih političkih igara u vremenu u kojem živimo. Primjeri za upravo iznijeti sud su mnogi, mogu se naći maltene u svakoj od izloženih kolumni u ovoj knjizi, pa ipak posebnu pažnju zaslužuje ona prva u knjizi, nastala povodom predizbornog nastupa dr. Zlatka Lagumdžije (u Doboju), jer neosjetno prerasta u dekonstrukciju cjelokupnog njegova političkog rada, i c r e d a, ako on takvo što uopće ima. Svojevrsni mini portrait dr. Lagumdžije u izvedbi dr. Osmančevića podrazumijeva i dekonstrukciju snishodljivog predizbornog tepanja Dodiku „Mile, Mićo, Mićko“, pa potom prosto lucidnu dekonstrukciju prijetvornosti kao glavne osobine dr. Lagumdžije. Radi se o predsjedniku SDP BiH, čovjeku koji gubi na izborima ali bez problema dobija na kongresima njegove stranke, uočava dr. Osmančević, čemu bih mogao samo dometnuti da nije ni primijetio da iz njegova SDP-a „ode raja a osta samo Zlaja“, te da je takva njegova stranka zapravo krivotvoritelj ideje socijaldemokracije i davitelj prijeko potrebne političke alternative u BiH. U jednu riječ, počev od naslova ove u knjizi prvo posložene kolumne „Lagumdžija protiv volje građana“ do posljednje rečenice u kolumni o neprincipijelnim savezima („Čudni su putovi voždovski…“ , str. 8), sve je izloženo na visokoj profesionalnoj razini. Usput kazano, dr. Osmančević se s razlogom i uvijek iznova dotiče i ključnih tema i političkih aktera i u našem prvomu susjedstvu. Tako, primjerice, uoči izbora u Srbiji, u kolumni sjanog naslova „Ceca i politički patuljci“, dr. Osmančević dolazi do nadvremenski opominjuće i točne ocjene: „Srbija je, čini se, još umornija od patuljastih političkih lidera, koji još uvijek, nevješto oponašaju Vožda, ali u isto vrijeme u prikrivenom iščekivanju nekog novog, autentičnijeg, a možda i pogubnijeg vođe“ (str. 11). U općoj muljaži u kojoj živimo, u vremenima „fatalne privlačnosti bezvlašća“, dr. Osmančević se uvijek iznova vraća skandaloznim situacijama na univerzitetima i sveučilištima u BiH, koji su se pretvorili u etnicizirane i provincijalizirane visokoškolske institucije koje samo formalno sudjeluju u Bolonjskom procesu, a zapravo su „ispusni ventil“, ili „socijalna bomba s odloženim paljenjem“, zahvaljujući pameti i htijenju naših dičnih političkih elita. Pa ipak, šest javnih univerziteta i jedno sveučilište u BiH su mila majka u usporedbi s onim što se događa na privatnim univerzitetima, njih desetine, koji su se pretvorili u institucije za štancanje bezvrijednih diploma i institucije za pranje i sticanje brzog i nečasnog novca, dakako, „sve uz pomoć funkcionera i činovnika sa različitih nivoa vlasti“, kako veli dr. Osmančević. On se u ovoj kolumni već s podnaslovima posve precizno ograđuje od ponižavajuće prakse na ovim tobožnjim visokoškolskim institucijama: „Uzmi novac i bježi“, „Visoko (bez)obrazovanje …“, „Bosna kao Apsurdistan“ (str. 15 i 16). Potom slijedi i brilijantna analiza tzv. bolonjskog procesa u našoj zemlji. U kolumni „Bolonja u krivom ogledalu govori se posve otvoreno o „provincijalizmu nasuprot univerzalizmu“, odnosno o „tragizmu palanačkih politika“ (str. 21). Temi visokog obrazovanja dr. Osmančević se vraća, i u drugim kolumnama, primjerice u kolumni povodom usvajanja Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH, u kojoj će progovoriti o „osveti loših đaka“ (str. 51-53).
*****
Sve kolumne u knjizi dr. Osmančevića i nisu drugo do obračun s lažnim mitovima, ideologijama i praksama koje svjesno produciraju „manipulanti srnećeg pogleda“ odnosno „lideri iz naše mahale“ (str. 28-29). Rodila se „mnogobrojna elita parazita“, kako glasi još jedan lucidan naslov u knjizi, u kojoj dominira odnjegovani blago ironizirajući ton dobrog kroničara našeg „teatra apsurda“, intelektualca i profesora koji se osjeća dužnim zabilježiti bizarnosti naših političkih i kulturoloških ambijenata, pri čemu nije samo riječ o „Bosnomrscu“ iz Laktaša, ili Radovanu sa Žabljaka, kojemu dr. Osmančević poručuje: „mirno spavaj Radovane, sve je mračnije“ (str. 55-57). Prošlo je stotine ponedjeljaka i od izjave Muhameda Čengića: „Pravna država će početi da funkcionira od ponedjeljka“. U ovih skoro 20 godina dobili smo „neljudsko lice vlasti“, kako glasi još jedan od podnaslova u knjizi dr. Osmančevića (str. 39), to jest „godine koje su pojeli magarci“ (str. 40). Mnogo je mudrosti iskazano u ovoj knjizi, u kojoj se govori i o prosvjedima i nedostatku znanja i pameti da se sruši odnarođena i osiona vlast, o našim „barbarogenijima“, baš krležijanski, o izgubljenim generacijama mladih, o najvažnijim socijalnim i političkim pitanjima koja potresaju BiH, ali i o rubnim fenomenima poput „političko estradne kakofonije“, povodom zabrane koncerta Marka Petrovića Thompsona u Sarajevu, Dakako, kao profesor komunikologije i angažirani intelektualac dr. Osmančević se stalno iznova vraća i pitanjima akademskih i medijskih sloboda, slobodi govora koja se u BiH pretvorila u „slobodu ogovaranja“, kako konstatira dr. Osmančević, uvjeren da je kod nas na djelu potpuno „odsustvo odgovornosti za javno izrečenu riječ“ (str. 27). U svim analizama dr. Osmančevića vidljiva je i beskompromisna kritičko-analitička metoda propitivanja izvitoperenih narativa i ideologija, koji u osnovi i jesu odgovorni za antidemokratske, u konačnici antieuropske političke prakse u BiH. Tako nas širom otvorenih očiju, dr. Osmančević – na sjajan komukološko-politološki način – vraća u naše već prošlo vrijeme, koje je – nažalost – i naša posve izgledna budućnost. U njegovomu vremeplovu su, naime, prepoznatljivi sudovi koje izdržavaju probu vremena upravo zbog toga što su i krležijansko-konstantinovićevski zasnovani, pa su logično poduzete dubinske rekonstrukcije i iznijete procjene vrijednijega i dugotrajnijega karaktera.
*****
Na kraju ovoga osvrta s povodom kazat ću otvoreno: Bosna i Hercegovina nije u stanju izvršiti autorefleksiju sebe kao višenacionalne zemlje, pa je ostala zaglavljene u ambijente „zamrznuta konflikta“, to jest tranzicijsku močvaru kakvu su poželjele i stvorile njezine kulturološke i političke elite. Radi se, dakle, o nadvremenskom ambijentu političke močvare, idealnom okviru za političke muljaže i pljačke, sve na račun uništavanja životne supstance, koja se svaki danom i sve više urušava. U svakom slučaju, ovom se knjigom dr. sc. Enes Osmančević predstavio široj publici kao intelektualac rijetkoga senzibiliteta, par excellence politolog i komunikolog čije poštene analize pozivaju na razmišljanje. I to je najveći mogući kompliment koji kao recenzent mogu izreći. Jer, uzrok svim našim jadima umnogome i leži u nedoraslim akademskim narativima i korumpiranim intelektulacima, koji govore tzv. poželjnim glasom, čime iznevjeravaju obvezu moralne i stručne prosudbe koja bi morala biti karakteristika svakog intelektualca. Utoliko više raduje ova vrst intelektualnog angažmana koju je demonstrirao dr. Osmančević u knjizi „Fatalna privlačnost bezvlašća“…
Mile Lasić l Oslobođenje, 19. srpnja 2014. godine.