Zadnji prijedlog Biskupske konferencije (BK) čiji je glavni glasonoša mons. Ivo Tomašević izazvao je široko zanimanje svekolike javnosti u Hrvatskoj i BiH.
Radi se o zanimljivom politološkom štivu čiji će se sadržaj dugo spominjati. Neki su ga blagoslovili već u prosincu prošle godine: osobita ljubav Valentina Inzka za Hrvate Bosanske Posavine natjerala ga je u intervjuu za Globus da ocijeni kako je Tomaševićeva ideja najrazumnija.
________ piše: Ivan Pepić l poskok.info – vecernji.hr
Prijedlog BK uključuje ukidanje entiteta i stvaranje BiH četiri regija sa smanjenim brojem općina. Predlažu se i četiri regionalna centra: Banja Luka, Tuzla, Sarajevo i Mostar. Prema Tomaševićevim riječima, radi se o karti koju su nacrtali 1992. UNHCR-ovi stručnjaci za lakše dostavljanje humanitarne pomoći, a biskupi su je “usvojili kao svoju viziju, jer ta karta ne uključuje samo etničke, nego mnoge druge principe i kriterije, a prije svega ekonomske tj. pragmatične i životne”.
Razočaranje biskupa u hrvatske političke elite je razumljivo. Primjerice, osim možda neorganiziranih pojedinaca, prema riječima generala Mije Jelića nijedan hrvatski zastupnik nije stavio na dnevni red ili prosvjedovao zbog činjenice da je u Sudu i Tužiteljstvu BiH od 92 sudaca i tužitelja tek šest Hrvata. Ili, recimo, kako je moguće da se još od 2012. najavljuje iz tjedan u tjedan, pa iz mjeseca u mjesec ili se ostavlja za kraj godine promjena Izbornog zakona BiH? Zašto HDZ BiH nije ispunio obećanje o “prvom potezu koji slijedi” nakon izbora 2014. odnosno promjenu Izbornog zakona BiH? Ukoliko je dogovor oko toga nemoguć, uvijek treba imati na umu da demokracija omogućuje i prosvjedne mehanizme.
Međutim, biskupi nisu postavili izravna pitanja. Odlučili su da je ugodnije šarati po UNHCR-ovom prijedlogu za dostavu humanitarne pomoći, bez obzira na teorijske i praktične pogreške. U ovom članku rezimirat ću ih u pet točaka.
Prvo, “nepravda” koja je učinjena tijekom rata i u poslijeratnoj dejtonskoj BiH je neosporiva, a BK se očito fokusira na problematiku Hrvata u RS-u. Međunarodna zajednica je računala kako će slom srpskih snaga 1995. otvoriti put ka suočavanju sa zločinima i demokratizaciji, što će dovesti do povratka izbjeglica. To se nije dogodilo. Neosporivo je da u RS-u godinama poslije ratifikacije Dejtonskog sporazuma nije postojala volja za stvaranje uvjeta za povratak izbjeglica. Tek se zadnjih godina radi na tome: ove godine najavljena je obnova 417 kuća Hrvata u RS-u.
BK ne uzima u obzir kako je RS u svojih 25 godina stvorila čvrste institucije čija je legitimnost njenim stanovnicima neupitna: međunarodna predstavništva, aklamacijski referendumi, entitetsko državljanstvo i postojanje javnosti Republike Srpske neki su od pokazatelja njene legitimnosti. Stoga, ukidanje tog entiteta u ime “geografsko-pragmatičnih” regija značilo bi otvoriti vrata vječnoj nestabilnosti, nacionalnom terorizmu i mogućem oružanom sukobu.
Drugo, u većini europskih podijeljenih društava podjele postoje po nacionalno-etničkoj, kulturnoj i jezičnoj osnovi. U nekim državama postoji unilateralna teritorijalna podjela: primjeri su Turska Republika Sjeverni Cipar, Pridnjestrovska Moldavska Republika i Republika Krim. Drugdje, društvene razlike zagarantirane su međunarodno-priznatim ustavima: entiteti RS i FBiH, zajednice u Belgiji, jezično-kulturni kantoni Švicarskoj, religijska podjela u Sjevernoj Irskoj, itd.
Tamo gdje postoji mir, a to je u spomenutim zadnjim primjerima, postoje mehanizmi akomodacije. Institucije i moć se dijele po spomenutim strogim linijama podjele. U takvim je sustavima uvijek netko “zakinut”: zbog neznanja jezika, zbog pripadanja različitoj nacionalno-konfesionalnoj zajednici od većinske i slično.
Kako bi u tim slučajevima prošao prijedlog BK o “geografsko-pragmatičnim” regijama? Odgovor nalazimo u povijesti tih država: svakodnevnim bojkotima, sukobima i krvoprolićem.
Treće, prijedlog BK neodoljivo podsjeća na Banovine Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine. Kako bi očuvao centralističku moć i stopio “tri plemena” u jedinstvenu jugoslavensku naciju, osim što je uveo šestosiječanjsku diktaturu, kralj Aleksandar I. Karađorđević nametnuo je 3. listopada 1929. “Zakon o nazivu i podeli Kraljevine na upravna područja”. Time je stvoreno devet banovina prema “prirodno-geografskim” kriterijima gdje nijedno “pleme” nije imalo apsolutnu većinu. Banovine su nosile imena rijeka te su predstavljale političke i ekonomske cjeline. Tako je, recimo, kralju bilo prirodno da Tomašićevo Orašje i Čačak Bore Čorbe budu u istoj Drinskoj banovini.
Doduše, ni u Zapadnoj Europi nije bilo bolje. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća nastao je nacionalno-konfesionalni terorizam. Uočljivo je da je najprije došlo do mira u društvima koja su prihvatila načelo podjele moći (power-sharing). To su redom Južni Tirol poslije Drugog svjetskog rata, Švicarska i Belgija od 1970-ih i, od nedavno, Sj. Irska.
Zanimljiva je i ekonomska logika prijedloga BK. Iako je industrija u BiH gotovo jednako devastirana, a razlika u prosječnoj kupovnoj moći mjeri se tek u desecima Konvertibilnih maraka, neki biskupi drže da regije imaju zajedničke ekonomske karakteristike. Takva logika bila bi razumna u slučaju Italije, gdje je razlika između sjevera i juga tolika da godišnja primanja u Milanu iznose 34 a u Messini 22 tisuće eura. Ne vidim kvalitetne pokazatelje koja bi objasnila “ekonomske regije”.
Četvrto, BK ističe kako je prijedlog dobar jer nitko u tim regijama ne bi imao većinu. Iako se ova točka čini razumnom, ona je dugoročno neodrživa. Kao i u slučaju Kraljevine Jugoslavije iz 1929., stvar je vremena kad će dogovorna politika “puknuti”, jer najmanje jedan od tri naroda ne želi regionalističko rješenje s obrisima unitarizma. Ukoliko se ono nametne, izgledno je da najmanje jedna strana neće surađivati, što će dovesti do rezultata da većina ili najjača skupina donosi odluke u ime svih.
Nadalje, “preglasavanje” naroda ne osigurava se statističkom raspodjelom 30:30:30. Ukoliko bi postojala volja čak ni u Federaciji BiH ne bi bilo “preglasavanja”. To se osigurava strogim institucionalnim pravilima koja onemogućuju i kažnjavaju nametanje predstavnika jednih drugima. I međunarodne institucije poput Vijeća Europe, OSCE-a i Europskog suda za ljudska prava podupiru samoorganiziranje nacionalnih, kulturnih i etničkih zajednica, ali se slažu da su za to potrebne funkcionalne institucije.
Peto, regionalizacija bez etničkog i povijesnog temelja koju predlaže BK najčešća je upravo u jednonacionalnim državama s klasičnim manjinama a ne konstitutivnim skupinama. Primjerice, Hrvatska je podijeljena na 20 županija bez povijesnog i kulturnog značaja. Cilj takve podijele je očuvati moć središnje vlasti u Zagrebu. Isto je i u jednonacionalnoj Mađarskoj s 20 županija s između 300 i 500 tisuća stanovnika. Pozitivnom diskriminacijom županije garantiraju sva prava manjinskim skupinama, npr. unaprijed osiguranim dožupanskim mjestima i raspodjelom mjesta u javnim ustanovama.
Obzirom da bi fokus prijedloga BK prešao s etničkog na regionalno načelo, regije bi zaobišle važnost konstitutivnosti naroda te bi se povremeno sveli na klasičan odnos većine i manjine, što bi bio presedan za moderna podijeljena društva.
Iz tih razloga, budući bi prijedlozi trebali uzeti u obzir pitanje o raspodjeli moći i akomodacije konstitutivnih naroda.
S tim da, kako neki “vole misliti”, raspodjela moći ne znači “podjela Bosne”. Desetljećima se katoličko i frankofonsko područje Jura sa svojih 70 tisuća stanovnika nastojalo odvojiti od protestantskog i njemačkog Kantona Bern s milijun stanovnika. Nakon prosvjeda, atentata “Fronta oslobođenja Jure” i žrtava batinanja, Jura je 1979. dobio status kantona. Danas je potpuno integriran s preostalim kantonima i nikom ne pada napamet govoriti o “podjeli Švicarske”. Naprotiv, 2013. dopušten je i održan referendum u općinama koje su htjele raskinuti odnos s Bernom kako bi pristupili Juri. Ovaj slučaj pokazuje da su etničke podjele prisutne i u bogatim državama, ali one rade na akomodaciji, a ne na asimilaciji.
Posljednji primjer može poslužiti u slučaju budućih prijedloga Biskupske konferencije.