Kad se 1997. pojavila knjiga Imaginarni Balkan bugarske povjesničarke Marie Todorove mnogi su se zapadni interpretatori događaja u tom dijelu Europe počeli posipati pepelom. Na tragu saidovskog kritičnog pogleda na zapadnjački etnocentrizam naspram Orijentu, Todorova se založila za raskrinkavanje mitova i stereotipa o Balkanu kao „crnoj rupi“, pokušavši ga uklopiti u „normalnoj“ Europi.
Od pojma Balkan, valjda na tragu Todorove, nisu bježale ni hrvatske vlasti početkom 2000-ih. Naprotiv, nakon posjete predsjednika Stjepana Mesića Parizu, zahvaljujući inicijativi Francuske, krajem studenog 2000. u Zagrebu je organiziran „Zagreb Summit“. Na sastanku su sudjelovali lideri Albanije i država bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Profesor Damir Grubiša primijetio je tad kako su diplomatski krugovi prešli s ideje o „Balkan Summitu“ i „Zapadni Balkan Summitu“ na varijantu koja je odgovarala Hrvatima, dapače, „Zagreb Summitu“.
_________Piše: Ivan Pepić – blog.vecernji.hr
U istim se krugovima zagovarala „konvoj“ formula pristupanju Uniji. U zadnjem trenutku odlučeno je kako bi ipak spomenute države trebale individualno težiti članstvu, što je u svom govoru zapečatio i tadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi. Mesić, u svom stilu, izrekao je kako se radi o „regatnom pristupu“. Ivica Račan bio je nešto blaži, u skladu s tadašnjom SDP-ovom odlukom o položaju Hrvatske koja pripada i Mediteranu i Balkanu i Srednjoj Europi. Na Zagreb Summitu odlučena je implementacija Procesa stabilizacije i pridruživanja, koja je uključivala i regionalnu suradnju zemalja „Zapadnog Balkana“.
Zapadni Balkan je postajao sveprisutni izraz. Uglavnom ljevičarski akademski krugovi u zemlji i na Zapadu su ga nekritički uporabljivali, valjda vjerujući kako je Todorova preko noći izbrisala etnocentričnu tradiciju Zapada. U ime regionalne zapadnobalkanske suradnje Hrvatska se getoizirala, a Balkan je postao in. Svugdje, osim u Sloveniji: tamošnja vlada Janeza Drnovšeka preduhitrila je 1997. i 1999. ideju o takvoj regionalnoj suradnji. U toj su zemlji čak nastajali stručnjaci za „Zapadni Balkan“, a Slovenija je redovito davala zajedničke izjave s austrijskom vladom o potpori „Zapadnom Balkanu“.
U tom razdoblju činilo se kako se u takve pojmovne analize upuštaju isključivo nacionalisti starog kova. Čini se kako Ivo Banac s pravom primjećuje kako je na Balkanu nacionalizam jedina pristupačna verzija modernosti. Međutim, danas je vidljivo kako početkom 2000-ih, kad je u cijeloj Europi vladala euforija zbog institucionalnih promjena koje su odvele lidere čak do ideje o Europskom ustavu, ideja o zapadnobalkanskoj suradnji nije bila plemenita. Osobito poznajući prošlost i potencijal nekih lidera na tom području. A pitanje o današnjoj ulozi nacija zauzima javni prostor u cijelom EU-u. Ozbiljne rasprave Europskog vijeća o Europi A i Europi B, „brzoj“ i „sporoj“ Europi, pokazuju kako su nekadašnji „strahovi“ bili zapravo racionalna zapažanja. Istovremeno, „Zapadni Balkan“ bez Hrvatske postao je sporedan geopolitički pojam.
Hrvatska je od 2000. do 2013. neslavno tražila svoju ulogu: gotovo su svi predstavnici vlasti isticali kako je „Hrvatska lider Zapadnog Balkana“. Liderstvo u čemu? Srbija je ove godine u prvih sedam mjeseci po prvi put ostvarila višak u robnoj razmjeni s Hrvatskom; Ustav RH predviđa da je predsjednik sukreator vanjske politike, što često dovodi do proturječnih tonova. Hrvatska nije samostalno inicirala nijedan vanjskopolitički projekt te se nije nametnula kao sugovornik, a kamoli lider, u rješavanju gorućih pitanja u spomenutoj regiji, od BiH pa nadalje. Za razliku od nje, primjerice, Portugal postaje stalni dio kontaktnih skupina i predvodnik u rješavanju važnih političkih pitanja na afričkom kontinentu.
Takvo srljanje i samohvaljenje doprinijeli su izolaciji Hrvatske čija je kulminacija dosegnuta lex Perkovićem. S druge strane, tranzicijske zemlje Srednje Europe (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) jačanjem Višegradske skupine (V4) u zadnjem desetljeću postale su ozbiljan politički faktor. V4 utječe na političku agendu EU-a, osobito oko vrijednosnih pitanja te zajedničkih nadležnosti Komisije i država članica. Također, V4 ima potencijal veto aktera unutar EU-a. Iako se u medijima na V4 gleda kao na opasnu skupinu desno radikalnih zemalja činjenica je da su one relativno uspješno prošle ekonomsku tranziciju, a njihova „radikalnost“, ako izuzmemo nekadašnje Jobbikove ekscese u romskim selima, sagleda se uglavnom zbog razlika u vrijednosnim procjenama.
Čini se kako predsjednica Grabar Kitarović pokušava promovirati inicijativu Jadran-Baltik-Crno more s ciljem infrastrukturnog (luke) i energetskog povezivanja (LNG terminali), što je u skladu s europskom strategijom o diversifikaciji izvora energije kako bi se smanjila ovisnost od Rusije. Osim toga, predsjednica naglašava da to doprinosi i stvaranju „autentične Srednje Europe“. Međutim, opći dojam je da se Hrvatska ni u tome nije afirmirala.
Naime, takva inicijativa ostaje u sjeni arhaičnog Josipovićevog i slovenskog procesa Brdo-Brijuni. Prisjetimo se kako je taj proces nastao na prvi dan članstva u EU 1. srpnja 2013. godine. Na taj je način Josipović pokazao koliko mu je stalo do EU-a iniciravši sastanak s liderima „Zapadnog Balkana“, a na isti dan ministrica Vesna Pusić i Stjepan Mesić svečano su dočekali predstavnike tzv. Igmanske inicijative. Ako već želi, predsjednica bi trebala prekinuti s praksom procesa Brdo-Brijuni te istinski afirmirati Hrvatsku kao lidera u regiji, bez čije se prisutnosti neće rasplesti nijedan budući sukob na Balkanu.
Mesićeva reciklaža nostalgične ideje nesvrstanosti, kako to naziva Davor Ivo Stier u Novoj hrvatskoj paradigmi, bila je prvi znak vanjskopolitičke blokade. Uslijedile su duge i neizvjesne godine, „nesvrstanost“ je uzela maha, a pojava Zorana Milanovića na samom vrhu SDP-a radikalizirala je „nesvrstanost“ jer bilo kakav konsenzus s HDZ-om bio je prekinut. Sve to, kao što sam napomenuo, kulminiralo je u ono što nazivamo lex Perković odnosno u izoliranju Hrvatske.
Izolacija se osjeća u zaobilaženju zemlje oko važnih pitanja kao što je npr. sudbina njenih susjeda. Njemačka ne pokazuje poseban afinitet prema Hrvatskoj znajući za blagonaklonost prema Vučićevom Beogradu, što je i razumljivo, s obzirom na ideju zatopljivanja odnosa s Rusijom. CDU Angele Merkel nalazi se u teškom položaju pred parlamentarne izbore 2017., Brexit je uzdrmao EU i oslabio zagovornike jačanja zajedničkog tržišta, a Hollandeova Francuska je slabija no ikad.
Na sve ove faktore mora računati Andrej Plenković, čovjek koji ostavlja dojam sklonosti federalističkom pristupu EU-u. S obzirom na njegovu prošlost u Europskom parlamentu to i ne čudi. Međutim, pozicioniranje Hrvatske i njena budućnost ovise o snalažljivosti i „plivanju“ u svim vrstama Europe, a federalizam vrlo vjerojatno ostaje neostvarena utopija. Zatvaranje vrata bilo kome je pogubno. Hrvatska je mala zemlja koja mora precizno birati svoje partnere u ovakvim promjenjivim konstelacijama.
Naravno, osim preko Njemačke i Austrije kao važnih aktera u Jugoistočnoj Europi, čije je partnerstvo iskliznulo i zbog previranja od kad CDU i ÖVP gube domaću potporu, izlazak iz izolacije ostvaruje se kroz iskrenu aktivnost vraćanjem povjerenja skupini V4 s kojom Hrvatska graniči i čiji je rast neophodan i zbog našeg turizma (čitaj: gospodarstva).
Između ostalog, isključivo potvrdom Zapada i afirmacijom u Srednjoj Europi Hrvatska povećava šanse da postane istinski lider u Jugoistočnoj Europi. Samo tako može utjecati na procese u tom dijelu kontinenta, prvenstveno u BiH. A to se, osim diplomatski, ostvaruje slobodnim tržištem i porastom izvoza koji je ugušen ogromnim poreznim opterećenjem. Za Hrvatsku vrijedi da bez dobrog ministra financija nema ni dobre vanjske politike. Bez tih uvjeta sudbina zemlje ostaje u Mesićevoj „nesvrstanosti“ odnosno vječnoj izolaciji na balkanskoj periferiji.
wpDiscuz