Published On: Sri, lip. 6th, 2018

Selektivni abortusi: Neželjene kćeri u Crnoj Gori

Prije nego što sam čula za statistiku i saznala za problem selektivnog pobačaja u Crnoj Gori, donekle sam bila upoznata sa razinom diskriminacije s kojom se žene tamo susreću, jer je vrlo blizak onom u Srbiji: visoka stopa ubijenih žena u obiteljskom nasilju, nejednaki odnosi moći u društvu, nejednaka zastupljenost žena na tržištu rada, surovi uvjeti i država koja često iskazuje stav o neravnopravnosti kao o nečemu dobrom za ženu, stavljajući tradiciju začinjenu konzervativizmom na tron, a ženu konstantno gurajući isključivo u kalupe majke i domaćice.

I u našoj zemlji se kćerkama često tepa “sine”, očevi nerijetko otvoreno priželjkuju muškog nasljednika, na svadbama je često najbitnije hoće li žena uzeti muževljevo prezime, a u Crnoj Gori je sve to otišlo korak dalje. U Crnoj Gori se često ako imate dvije kćeri i jednog sina, za njega kaže da je sin jedinac, a izraz koji se često koristi za žensku djecu je – tuđa večera, jer kada se djevojka uda, vrlo je često slučaj da se potpuno isključi iz primarne obitelji.

Crna Gora danas ima 3000 žena manje, a neravnoteža rođene muške i ženske djece je veća nego ikad. Kada sam otputovala u Crnu Goru kako bih istražila na koji način se i zašto rade selektivni pobačaji, prvo sam htjela saznati kako je odrastati kao djevojčica na ovim prostorima.

“Moj tata je stvarno bio moj najbolji prijatelj, moji roditelji su nama ostavili nekretnine, sudskim putem smo podijelili sve na jednake dijelove. Međutim moj brat se trudio da pokaže ono što je društvo u njega uspješno utkalo. Imala sam situaciju da brat meni kaže da sam “tuđa večera” . Taj kult tuđe večere se još uvijek osjeća, kad se prenosi imanje, to ide uglavnom sinu, ženi čak na osnovu prezimena možete vidjeti da li je još u svom roditeljskom domu ili ste se “prebacili” u drugu kuću, pa ja tako mogu biti Ćetkovićka, ili Ćetkovićeva – priča mi dvadesetdevetogodišnja Kristina iz Podgorice.

Maša, također Podgoričanka, mi objašnjava kako je patrijarhat duboko utkan u veliki broj žena u Crnoj Gori i da većina njih toga nije ni svjesna i debelo ga brani. Priča mi kako se riječ “pleme” i dalje redovito koristi u govoru, a kako neki zastarjeli običaji koji se i dalje provode jasno svjedoče o položaju i ulozi žene u društvu.

“Najveći ponos ti je kad kažu: “Za nju se pucalo kad se rodila”, jer se uglavnom puca samo za sinove. Toliko su htjeli dijete da su pucali čak iako si žensko”, kaže ona.

Iako mnogi nisu niti slutili da se djevojčice abortiraju samo zbog spola i da se to dešava u tolikoj mjeri da je poremetilo statistiku, ova praksa prisutna je već dugo u Crnoj Gori. Naime, u izvještaju “Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda” iz 2012. godine, Crna Gora je upozorena i svrstana u svjetski vrh liste zemalja sa najvećom neravnotežom među djecom muškog i ženskog spola, uz Albaniju, Azerbejdžan i Armeniju. Američki Institut za istraživanje populacije procijenio je, na osnovu nadzora odrađenog u periodu od 2000. do 2014. godine, da se godišnje u Crnoj Gori namjerno abortira 50 djevojčica. Koliko sam uspjela saznati iz razgovora sa različitim ženama, selektivni pobačaj se češće radi na sjeveru ove zemlje.

Donedavno, jedini način da saznate spol djeteta u ranoj fazi trudnoće bila je biopsija korionskih resica, bolan i mučan test koji se obavlja kako bi se na vrijeme otkrile anomalije na plodu (debela igla se zabada kroz pupak žene). Ovaj test se radio isključivo po preporuci liječnika i za njega ste morali imati uputnicu. Iako je testiranje zbog otkrivanja spola zabranjeno, pronalazilo je svoj put. Ginekolozi iz Crne Gore su ženama davali upute i slali ih u beogradske privatne klinike, gdje su Crnogorke nesmetano obavljale ove testove. Posjetila sam ginekologinju iz Berana, liječnicu Svetlanu Balać, koja mi je ispričala da žene dolaze često kod nje da je pitaju za savjet kako da ostanu trudne sa muškim djetetom, ali i kako mogu saznati da li nose djevojčicu, kako bi na vrijeme otišle na pobačaj.

“Puno žena mi dolazi. Događa se da ne smiju izaći iz ordinacije i reći da nose djevojčicu. Bila je jedna žena i rekla mi da ima četiri djevojčice i da joj je muž rekao da će je napustiti ako ne rodi sina. Pitala me što da radi. Rekla sam joj da ostane trudna, a u određenom stadiju trudnoće ću joj preporučiti neku od klinka koja u Beogradu to radi, da odradi test za spol i ako ti odgovara super, ako ne, prekineš trudnoću, ja drugačije ne mogu nikako pomoći”, priča mi ona. Zaključujem da praksa slanja u Beograd nije nešto o čemu se šuti, već uvježbana i često korištena praksa.

Pričajući sa ženama na sjeveru Crne Gore, shvatila sam da svaka od njih ima kumu, tetku, sestru, majku, ili susjedu za koju zna da je radila “bar jedan” selektivni pobačaj. Istražujući ovaj problem, došla sam i do Sanele, žene koja se podvrgla testu korionskih resica u Beogradu, ali je “srećom” saznala da je u pitanju muški spol. Međutim, zbog ovog testa, njezin sin je rođen sa trajnim oštećenjem.

“Imala sam dvije djevojčice i muž i ja smo htjeli sina. Otišla sam u Beograd i napravila test. Nisam znala da je toliko opasan. Naš sin je rođen sa hipospadijom i ja sam sigurna da je to zbog tog testa”, priča mi ona. Nastavlja i kaže kako poznaje par žena koje su radile i po nekoliko pobačaja, zato što su znale da su djevojčice. Neke od njih su to napravile isključivo zato što su već imale tri ili četiri curice, neke su bile pod strahovitim pritiskom od muža ili često i svekra, svekrve, a neke nisu imale financijskih mogućnosti da baš toliko proširuju obitelj, pa su htjeli imati dvoje ili troje djece “i da bar jedno bude dječak”.

“Hoće nasljednika, hoće muškog potomka, hoće sina jednostavno. To je od davnina u Crnoj Gori tako. Mi naprosto živimo u takvoj sredini. Patrijarhalnoj, konzervativnoj. Htjeli ili ne, koliko god se trudimo da izađemo iz toga, to nas nesvjesno sve pritišće i to prihvatimo kao da se to mora”, zaključuje ona drhtavim glasom.

Danas postoji mnogo lakši način za rano saznavanje spola djeteta, a to je Nifty test koji se uzima iz krvi majke. U Podgorici postoji svega nekoliko laboratorija u kojima se on radi, a kako sam saznala, iako postoji verzija testa koja otkriva isključivo da li je sa plodom sve u redu, ali ne i spol djeteta, ona se ne kupuje, iako je značajno jeftinija.

Genetsko prenatalno testiranje kažnjivo je zakonom, a iz Ministarstva zdravlja su mi rekli da provode strogu kontrolu i nad laboratorijima. Za sada nije zabilježen ili prijavljen niti jedan slučaj selektivnog pobačaja, čak niti anonimno. Jedina reakcija na ovaj gorući problem bila je ona Ženskog centra Crne Gore u okviru kampanje “Neželjena“, kada je nerođenim djevojčicama podignut spomenik, a gradom oblijepljene osmrtnice. Vladi Crne Gore nedavno je simbolično predano više od 6000 potpisa ljudi koji su podržali kampanju.

Crna Gora "Neželjena" kampanja | Author: PROMOPROMO

Kampanja je stvarno imala ogroman odjek. Komentari pokazuju da problem nije individualan, da se ne radi o pojedinačnim slučajevima nego da je to jedna kultura koja je vrlo prisutna i sa kojom je svaka žena nekad u životu imala dodira.

Iako zakon postoji i možda se ne provodi kako treba, sa Majom sam se složila da je ključna edukacija i to ona od najranijeg doba svakog djeteta. Uzroci prenatalnog biranja spola i uzroci nasilja nad ženama su ujedno i uzroci svih oblika diskriminacija u ovoj zemlji a to su nejednaki odnosimoći u društvu, jedan vrlo izražen patrijarhalni sistem koji nedovoljno vrednuje žene i koji žene još uvijek drži u jednom neravnopravnom položaju.

“Znam dosta primjera kada je rođenje ženske djece izazivalo ili negodovanje ili reakciju poput “bit će bolje sljedeći put”, ili “samo neka je zdravo, pa će biti bolje”, a eto i sama sam na kraju krajeva u rodilištu kada sam dobila sina doživjela da mi babica kaže “svaka ti čast”, kao da o meni zavisi spol. Imamo tu kulturu guranja problema pod tepih i to je nešto što se definitivno mora mijenjati i stvarno je neobično da nakon jednog emancipacijskog perioda kakav je bio socijalizam, on umjesto da jača bude ugašen i utišan. Ta emancipacija je započela, dostigla je određen nivo ali nikad nije u potpunosti zaokružena kao proces. Uvijek kada se pojavi neki nacionalistički konzervativni diskurs, on uvijek prvo udari na prava žena“, zaključuje Maja.

U Srbiji su od početka godine ubijene 24 žene. U Crnoj Gori nešto manje. Spriječimo nasilje nad ženama i dozvolimo im da se rode.

Tekst je u cjelosti prenesen sa stranice srpskog magazina Vice.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer