Olgun Toker jedan je od onih glumaca koje je turska publika, ali i naša, upoznala kroz negativne uloge, ali je, unatoč tome, uspio osvojiti srca gledatelja. Protekle smo ga godine pratili u “Pitanju časti”, trenutačno ga možemo gledati na Novoj TV, odnosno u uspješnici “Djevojka sa sela” kao Mahira, ali ovom tridesetdvogodišnjaku gluma zapravo nikad nije bila prvi izbor.
Toker je, naime, htio postati crtač, izrađivao je karikature za lokalne novine, ali, zahvaljujući kazališnoj skupini na fakultetu, danas je jedno od lica s malih ekrana. Kako je izgledao njegov put, što ga to privlači kod negativnih likova, ali i kakav je u privatnom životu, otkrio je u kratkom razgovoru.
Djetinjstvo na brodu
Odrasli ste uz oca kapetana i majku kućanicu, a velik dio djetinjstva proveli ste – na brodu. Kako biste opisali to iskustvo i jesu li roditelji podržali vašu odluku da postanete glumac?
– Da, mogu reći da sam djetinjstvo većinom proveo u Mersinu i Adani i na brodu. U potpunosti sam ovisan o obitelji, uvijek je bila uz mene. Da nisu toliko vjerovali u moje snove, vjerojatno ne bih imao hrabrosti ostaviti fakultet koji sam upisao u Istanbulu i otići na prijamni ispit za konzervatorij. U srednjoj školi crtao sam tjedne karikature u lokalnim novinama u Mersinu.
Namjeravao sam biti crtač. Kad sam upisao fakultet, upao sam u kazališnu skupinu. Sjajno sam se zabavljao. Jednoga dana je u skupinu došao Mustafa Ustundag kako bi održao radionicu. Držao me za ruku, bio mi je mentor. Pripremio me za prijamni na konzervatoriju. Upao sam u Umjetnički centar Muždat Gezen (Müjdat Gezen Sanat Merkezi). Puno dugujem MSM-u. Muždat Gezen, Mustafa Alabora, Savaš Dinčel… Ne mogu opisati koliko su ti ljudi značili nama s MSM-a. Prvo su nas naučili dobroti, ljepoti i miru, i to riječima: “Od dobrog čovjeka dobar glumac.”
Često vas gledamo u ulozi negativaca. Je li to vaš izbor?
– Zapravo se usput otkrije tko je pozitivac, a tko negativac. Gledatelj prema svojim navikama određuje što je pravo, a što je krivo, stvara empatiju, voli ili ne voli. Zapravo gledatelj odlučuje o tome je li lik loš ili dobar.
Kako ‘stvarate’ likove koje tumačite?
– Stvaranje lika počinje scenarijem, a onda preuzima redatelj. U stvaranju likova koje glumim postoji produkcijska ekipa od najmanje osamdeset ljudi. Lijepa strana posla je to što, ako se ljudima svidi scena koju smo proizveli, nisam toliko osamljen da bih se radovao sam. Ovo je timski posao…
Što vas je najviše privuklo Mahiru, odnosno “Djevojci sa sela”?
– Džem Kardži je vrlo važan redatelj. Divim se njegovu odnosu prema poslu. Kad mi se obratio s “Djevojkom sa sela” i Mahirom, tek što je dovršio prvu rečenicu, rekao sam: “Dogovoreno”, i pružio mu ruku. Rekao mi je da to nije baš tako lako i da ćemo napraviti probno snimanje. Bio je nevjerojatno osjetljiv u vezi s Mahirovim naglaskom. Zaista je htio vidjeti nekoga tko je došao iz Njemačke. Njegovo uzbuđenje prema ovoj ulozi natjeralo me da radim još više.
Stranac
Kako ste usavršili naglasak? Dok vas gledamo, čini se da ste, baš poput Mahira, godinama živjeli u Njemačkoj, a turski naučili naknadno…
– Najprije sam pokušao čitati između Mahirovih redaka. Za mene je bilo važno što je živio kao stranac u drugoj zemlji, a ipak je smogao hrabrosti da se ne obazire na pravila. Morao sam pokazati tu Mahirovu potrebu za “dobrim životom”. Mislio sam da će onda biti uvjerljiv. Za vrijeme snimanja u Njemačkoj imao sam nekoliko slobodnih dana u Kreuzbergu. Almila Bagriačik, turska glumica s njemačkom adresom, puno mi je pomogla. Upoznala me sa svojim prijateljima, s kojima sam uspio provesti samo jedan dan jer smo imali vrlo intenzivan raspored snimanja. Nastavio sam vježbati kad sam se vratio u Istanbul. Osobito mnogo su mi koristili intervjui koje naši nogometaši iz inozemstva daju za TV programe.
Gledatelji bi vjerojatno željeli doznati je li Mahir zaljubljen u Huliju. Što će se dogoditi među njima?
– U scenariju Mahirove osjećaje prema Huliji znaju samo Mahir i gospođa Mahinur. Ja znam samo za odanost u tom prijateljstvu. Ovise jedno o drugome.
Kako provodite vrijeme kada niste na setu?
– Jako volim nogomet. Kad god imam vremena, gledam nogomet.
Imate li neku želju koju još niste ostvarili?
– Najveći mi je san snimiti film o nogometu. Da nisam glumac ili crtač, bio bih nogometaš.
Što je vaša životna filozofija?
– Ne bih to nazvao filozofijom, više “namjerom”. Trebamo čuvati dobronamjernost. Ja kažem da je dovoljno da dobro slušamo druge i budemo dobre osobe.
wpDiscuz