U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.
Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?
Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…
Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.
U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.
Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?
Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“
Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949. i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.
Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve, svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.
U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’. „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.
Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?
Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.
Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.
No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!
KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“
Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju „Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.
Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.
U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.
Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.
Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH…
wpDiscuz