Published On: Čet, lip. 7th, 2018

ĐURĐICA ČILI Ć : Koja je uloga Dragana Čovića u ubojstvu Kennedyja?

Do sada smo naučili da naš predsjednik jest ratni zločinac, koji je mučio zatvorenike, da je ubio čovjeka gurnuvši ga sa mosta, da je u stanju prostom meditacijom učiniti da nestanu sudski spisi, da ima moć pomjeranja rijeka i mora, njegovi sigurnjaci otimaju ljude i vozaju ih u gepecima, njegove diplomate su čuvari Dretelja i ubojice američke djece, te ismijavaju mrtvu djecu Ahmića, tako to kažu sarajevski mediji, i to je tako,  on Čović,  je čak  u stanju poslati bubrežni kamenac kome poželi, tumor, ospice, šizofreniju.

 

No jeste li znali da je hrvatski član Predsjedništva u stanju putovati kroz vrijeme i ubijati američke predsjednike?

Niste?

E pa pojma nemate o svome predsjedniku.

Ako ne vjerujete u ovo, vi ste naprosto fašist.

Ako se bunite da ste fašist, onda ste nacist. I žao nam je, al to je tako.

Ovdje će naša autorica, Đurđic Čili Ć. , znanstvenom metodom, koristeći treš vijesti sarajevskih žutih magazina, znanstveno dokazati da je sve to što čaršija piše, naprosto istina.

 

_______piše: Đurđica Čili Ć l poskok.info

Ubojica je osuđen na smrt, a ta mu je kazna 1972. godine promijenjena na kaznu doživotnog zatvora

U Pasadeni, gradu u Kaliforniji, tipičnim umirovljeničkim životom živi 70-godišnji Munir Sirhan. Uređuje okućnicu i obrezuje drveće koje raste oko kuće koju je njegova obitelj kupila 1963. godine.

Prije 50 godina njegov je stariji brat jedan dan izašao iz kuće, odvezao se autom i ubio Roberta F. Kennedyja. Bilo je to tijekom njegove predsjedničke kampanje. 6. lipnja 1968. godine preminuo je, a njegov ubojica, Sirhan Sirhan, koji je Kennedyja upucao u glavu, osuđen je na smrt, a ta mu je kazna 1972. godine promijenjena na kaznu doživotnog zatvora.

Munir, tri godina mlađi od Sirhana, svoj je život posvetio brizi od bolesnom bratu Adelu, koji je 2001. godine preminuo nakon borbe s rakom, te majci,koja je preminula 2005. godine nakon dugogodišnje bolesti zbog koje je ostala slijepa. U kući je danas gotovo sve u stanju u kakvom je bilo te 1968. godine. Munir čuva obiteljsku fotografiju koja prikazuje petoricu braća, sestru i roditelje.

Slijep je na jedno oko, pa mu smeta svijetlo, zbog čega uvijek nosi tamne naočale i živi u polumraku. Živi jednostavnim životom, bez supruge, karijere i s križem bratovog atentata kojeg na leđima nosi već 50 godina. Nada se da će se uskoro vratiti kući, iako mu je već 15 puta odbijeno pravo na raniji izlazak iz zatvora.

“Samo ga želim zagrliti i poželjeti mu dobrodošlicu“, kaže Munir.

Dugo sanjani život u SAD-u

Davne 1948. godine obitelj Sirhan, kršćani iz Palestine, napustili su svoj dom za vrijeme arapsko izraelskog rata. Dobili su državljanstvo Jordana, no sanjali o odlasku u Ameriku.

“Tada su Eisenhower i UN započeli program kako bi pomogli izbjeglicama”, objašnjava.

“Sirhan nije želio ići. Pobjegao je dok smo se pakirali. Našli smo ga nakon nekoliko sati”, sjeća se trenutka 1956. godine prije nego je obitelj krenula na put brodom u New York. Njihov je sponzor živio u Pasadeni, zemlji sunca i ruža.

“Bio je to novi raj, u usporedbi sa Jordanom”, priča Munir.

U početku im nije bilo lako, a prilagodbu su obilježila dječja zadirkivanja.

“Ljudi su mislili da sam iz Meksika i pričali su sa mnom na španjolskom. Često sam se tukao pokušavajući objasniti da nisam Meksikanac”, prisjeća se. Njihov otac nije se mogao prilagoditi životu u SAD-u pa se vratio u Jordan nakon godine dana. Pričalo se kako je tukao svoju djecu, no Munir kaže kako to nije doživio. Otac je u potpunosti izgubio kontakt sa obitelji i umro krajem 80-ih.

Ulogu oca preuzelo je dvoje najstarije braće, što i nije bilo tako lako za ostale, mlađe. Radili su puno i uspjeli kupiti kuću. Kupili su i rekorder kako bi zabilježili sretne obiteljske trenutke provedene u smijehu i pjesmi.

“Adel je svirao ud, žičani instrument sličan lutnji, a majka je s dvije žlice udarala po dnu čaše i oponašala zvuk bubnjeva“, rekao je.

Njegov stariji brat Sirhan bio je “jako simpatičan i zaštitnički nastrojen”.

“Onima koji su me htjeli napasti govorio je: To je moj mlađi brat. Ne želim da ga itko ozljedi”, prisjeća se Munir.

Polako su prihvaćali američki način života, uz dva psa, mački i hrčka bili su tipična obitelj. Redovito su odlazili u prezbiterijansku crkvu, pohađali školu koja im je bila u blizini. Nakon šestog razreda Munir je odustao od školovanja.

“Moje su oči bile slabe, nisam mogao vidjeti ploču. Mislio sam kako ću puno više naučiti izvan školskog sistema”, naglašava.

Braća su raznosila novine, i dostavljala za lokalnu trgovinu hranu i lijekove. Sirhan je volio čitati i sate provodio ispod drveta limuna, koje i dalje stoji u vrtu. Munir je volio glazbu, no njom se nikada nije bavio. Zaposlio se kao skladištar u lokalnoj trgovini. Sjeća se kako mu šef nije mogao izgovoriti ime pa mu je rekao: Zovite me Joe. I tako je i bilo.

Grižnja savjesti zbog pištolja

Upravo zahvaljujući radu u toj poslovnici Munir je nabavio pištolj, i to onaj koji će njegov brat iskoristiti kako bi ubio Kennedyja.

“Početkom 1968. godine Sirhan me pitao mogu li mu nabaviti pištolj. Ja sam rekao da mogu i da ću pitati”, prisjeća se. Jedan je njegov kolega imao prijatelja koji je prodavao pištolj. Ubrzo su se našli i postigli dogovor. I danas kada se toga prisjeća, Munir će reći kako je Sirhan pištolj dobio preko njega. Zbog toga se nije baš dobro osjećao svih godina nakon, piše The Washington Post. 

U policijskim transkriptima intervjua iz 1968. godine stoji kako je Munir pokušao svog brata odgovoriti od kupnje pištolja.

“Mislim da mu nisam kupio taj pištolj, tj. spojio ga s kolegom, stvari bi bile puno drugačije. Tada sam to mislio i pokušao vidjeti jesam li ja nekako omogućio da se to dogodi”, naglašava.

Tog kobnog jutra probudio ga je Adel, koji je svirao u arapskom klubu Fez u Hollywoodu.

Robert F. Kennedy za vrijeme kampanje u Los Angelesu | Author: WikipediaWIKIPEDIA

“Rekao mi je da je Kennedy ubijen, a kako me probudio dok sam još bio pospan i nakon kratkog šoka ubrzo sam zaspao”, prisjeća se.Kasnije tog jutra na poslu je vidio sliku svog brata na televiziji dok je voditelj govorio: Ako netko zna identitet ovog čovjeka, javite policiji.

“Čekao sam dok se slika nije opet pojavila. Tad sam bio siguran da je to moj brat. Potrčao sam prema šefu poslovnice, putem prolio kavu koju sam nosio, i zamolio ga da mi posudi automobil da odem kući. Rekao sam mu: Mislim da je moj brat ubio Kennedyja.”, sjeća se.

Drhtao je dok je to govorio svom bratu kada se vratio kući. Zapravo je mislio da je došlo do zabune, što se Sirhanu i ranije znalo događati. Posebno nakon što je prije nekoliko godina kažnjen zbog stopiranja. Nije znao da se trebao javiti na sud, pa je i dobio nalog, koji je još jednom došao u pitanje kada ga je policija zaustavila jer je vozio bos.

Munir i Adel otišli su u policijsku postaju u nadi kako će razriješiti još jednu zabunu. No to baš i nije bilo tako.

Niz teorija i niz pitanja

Ono što je njegov brat napravio te večeri u hotelu Ambassador bilo je dokumentirano. Mjesec dana prije atentata Sirhan je u svoju bilježnicu nekoliko puta napisao “R.F.K. mora umrijeti“. Tijekom suđenje izjavio je kako se toga uopće ne sjeća. 4. lipnja uputio se u hotel s pištoljem napunjenim s osam metaka. Popio je četiri koktela.

Malo nakon ponoći Kennedy je završavao svoj govor u hotelu. Pratili su ga obožavatljei i neslužbeni tjelohranitelji, među njima i Rafer Johnson i Rosey Grier. U to vrijeme kandidate nije pratila policija ni tajna služba.

Sirhan se približio Kennedyju i počeo pucati, a Kennedy je ubrzo pao. S dva metka pogođen je u leđa, a s jednim u glavu. Sirhana je policija ubrzo uhvatila, dok mu je prst još bio na okidaču. Uz Kennedyja je pogodio još šestero ljudi, sa osam metaka. Petero ih je ranio.

Sirhan Sirhan, atentator Roberta F. Kennedyja | Author: WikipediaWIKIPEDIA

Sirhan je tada, a toga se drži i danas, govorio kako se ničega ne sjeća. Sjeća se samo kako je tražio kavu, pričao s mladom ženom, i nakon toga ničega. Sve do trenutka kada ga je uhvatila policija.Bio je sitan i volio je konje, a radio u staji. Njegova želja bila je postati džoker, pa su se svi pitali što ga je moglo potaknuti na taj atentat. 

Jedna od teorija je da je mrzio Kennedyja jer je podržavao Izrael u ratu 1967. godine. Munir je rekao kako Sirhan nikada nije govorio o mržnji protiv Kennedyja, dok neki drugi članovi obitelji nisu dijelili njegovo mišljenje. Ili je možda Sirhan, kako je mislio psihijatar Martin M. Schorr, mrzio svog oca koji ga je navodno zlostavljao i osvetio se na Kennedyju kojeg je navodno doživljavao kao “simbolom” svoga oca.

Ili se jednostavno osjećao kao gubitnik i htio je postati slavan?

“To je hrpetina gluposti. Puno će ljudi promatrajući ovaj slučaj, donijeti neke svoje zaključke”, naglašava Munir.

Tu je i teorija o drugom ubojici. I o različitim pozicijama pištolja što je vidljivo i po očevidu. Snimka koje je otkrivena 2004. godine, kako kažu stručnjaci, pokazuje kako je ispaljeno zapravo 13 pucnjeva, pet više nego što je bilo u Sirhanovom pištolju. Dovodi nas to i do teorije o hipnozi po kojoj je Sirhan atentat počinio pod hipnozom, a bio je samo alat ispranog mozga koji je trebao odvući pažnju od pravog atentatora.

“Bila je to neobična teorija jednog čovjeka koji je bio član mistične grupe Rosicrucian“, nastavlja.

Sam Sirhan bio je član Ancient Mystical Order Rosae Crucis, organizacije koja bavi misticizmom, filozofijom, obrazovanjem i humanitarnim radom.

Tijekom suđenja Sirhan je hipnozi podvrgnut šest puta u nadi da će se prisjetiti onoga što se dogodilo. No nažalost neuspješno.

Samotnjački život u očekivanju povratka brata

Munir već desetljećima živi s osjećajem frustracije i zbunjenosti.

“Kažem to zbog onih koji su voljeli senatora. Misle da je priča zaključena, no svako tko malo bolje pogleda cijeli slučaj, može primijetiti kako je ostao niz neodgovorenih pitanja”, dodaje.

Sjeća se tih dana nakon atentata, dana zbunjenosti, nevjerice i te lavine u koju je njegova obitelj bila uvučena.

“Nismo mogli vjerovati da se to dogodilo. Da je Sirhan to napravio. Nije on to imao u sebi, i sve je to bilo daleko od nas. Onoga tko bi mi tako nešto rekao prije, nazvao bih lažljivcem“, dodaje.

Nakon uhićenja komunikacija obitelj i Sirhana nije bila laka. I majci je rekao kako se ničega ne sjeća. U tim su im trenucima pomagali susjedi. S njima, tj. njihovom djecom koja su živa i danas nakon što njih više nema, i dalje je u bliskom kontaktu. A oni će za Munira, Mannyja kako ga zovu, reći kako je jako privatna osoba, ali osoba koja će vam pomoći kad god vam nešto treba.

Munir živi sam no nije usamljen. Čest je gost na tulumima u susjedstvu i voli čavrljati s ljudima.

Robert F. Kennedy u razgovoru s bratom Johnom F. Kennedyjem | Author: WikipediaWIKIPEDIA

“Ne mogu u potpunosti shvatiti kroz što prolazi. No činjenica da se njegov zadnji živi brat nalazi u zatvoru posljednjih 50 godina sigurno je zastrašujuća i razdire ga”, rekla je njegova susjeda Eileen Sloman.Munir će reći kako se nikada nije morao suočiti s ozbiljnim negativnimkomentarima vezanim uz prezime koje nosi. Nije imao nikakvih fizičkih a ni verbalnih problema. U tim ranijim danima, cijela ga je obitelj štitila.

I u njegovim odraslim danima, i poslovnim trenucima, prezime mu nikada nije bio problem. Nikada nije imao profesiju.

“Nisam ta vrsta čovjeka. Radio sam povremeno. Nitko se nikada nije prema meni ružno ponašao. Iako to nisam voljeo, ljudi su mi govorili da sam slavan“, rekao je.

Njegov je život sada posvećen Sirhanu.  U očekivanju je njegovog poziva, često razgovara s odvjetnicima, a između tih trenutaka obavlja one tipične kućanske poslove. I čita, puno.

Voli popravljati pa čita puno literature o tome, i naravno o svom bratu.

“Imam oko 15 kutija toga svega. Moje oči više nisu u dobrom stanju, i volim ih čuvati za važne stvari vezane uz Sirhanov slučaj“, naglašava.

Od 2013. godine zatvorenik Sirhan Bishara Sirhan nalazi se u zatvoru u San Diegu, petoj ustanovi koju je promjenio, i mjestu u kojem su služili braća Menendez i bivši član Mansonove obitelji Tex Watson. Udaljen je oko 250 km od Pasadene.

Svih tih godina koje je proveo u zatvoru dok ga je obitelj posjećivala rijetko su pričali o ičemu drugom osim o njegovom slučaju i zdravlju. Nisu baš ni imali prilike za ništa drugo.

Sada većinom komuniciraju putem telefona a takvi su trenuci nepredvidljivi. No kad se čuju, stignu popričati i oni tipičnim bratskim temama, kao što je briga starijeg brata o drugom, tj. njegovo nagovaranje mlađeg brata da prestane pušiti.

“Prestani pušiti. To je ubojica broj 1. u SAD-u. Trebam te živog“, prepričava Munir riječi svog brata dok pali još jednu cigaretu i nestaje punovno u svom svijetu u nadi da će svog brata zagrliti na slobodi. U obiteljskoj kući.

I je li vam sada jasnije kako je Čović ubio i Kennedyja?

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer