„Svaki misleći čovjek je ateist“ - Ernest Hemingway. Pročitah ovaj citat u zadnjih par dana čak u dva članka. Prvi put kad se janje vratilo na put. Drugi put kad je janje zalutalo u nepovrat. Janje u prvom članku valjda je spoznalo vjeru, a u drugom valjda i nikad nije vjerovalo.

Natpis koji se još i danas koči nad ulaznim vratima koncentracijskog logora u Auschwitzu poruga je koju gospodari života i smrti, „više rase“ upućuju zatočenicima, „niže rase“. Poruga iznimno cinički poručuje: ovdje ste da bi se radom iskupili, a mi smi oni koji vas ovdje držimo, o iskupljenju odlučujemo, a dobiti ga ne ćete jer samo se sprdamo. Povijest je pokazala da je „niža rasa“ na koju se odnosila poruga, i u smrti i u životu daleko nadmašila „višu rasu“, onu koja se samo sprdala. Natpis je ostao da podsjeća potomke na djela njihovih predaka

Kada je krajem proljeća u 14. broju Statusa, mostarskoga magazina za političku kulturu i društvena pitanja, objavljen prilog Ive Lučića pod naslovom „Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi“, nije se odmah dalo naslutiti da će netom minule vrele ljetne dane dodatno grijati i žestoke polemike Ivana Lovrenovića i fra Ivana Šarčevića s autorom teksta.

Poznato je onima koji su barem malo upućeni u povijest BiH da guranje Bošnjačke ideje (a time i nestanak Hrvata kao nacije u BiH) potiče još od vremena Benjamina Kallaya. Tada već nije bilo Osmanlija kao formalnih vladara (ali iz sjene uvijek). Trebalo se smisliti rješenje za toliko različitih ljudi na jednome mjestu. Trebalo je od  dvije postojeće nacije i ostataka Osmanlija stvoriti jednu naciju, Bošnjačku. Zar stvarno miješanje dviju nacija sa okupatorima iz 15. stoljeća zahtjea stvaranje treće?

Empatiju ljudi poznaju kao nesvjesno znanje o tome što drugi osjećaju.Neki bi i to skratili pa jednostavno nazvali ''stupnjom suosjećanja''. Naravno,čovjek sam procjenjuje da li je netko zaslužio suosjećanje i u kojoj mjeri. Socijalni radnik osjećao bi potrebu saslušati čovjeka s problemom,političari bi pored toga morali i pomoći,narod ih je izabrao da služe pojedincu i skupinama,naravno to je samo formalno.

Što se to s nama Hrvatima, kao narodom događa? Gubimo kulturu, gubimo medije, nemamo jedinstvene strategije pa gubimo i identitet. Što najbolje od drugih radimo: najbolje se međusobno pljujemo!

''Dušo, moraš biti spremna da će William biti poput svoga oca Charlesa i naći si ljubavnicu. A ako se to dogodi, tvoja je dužnost smiješiti se i gledati na drugu stranu,'' riječi su savjetnika kraljevske obitelji koje su potakle zaručnicu princa Williama, Kate Middleton da raskine zaruke s britanskim prijestolonasljednikom. Koliko je Tomislavgrad i slična mjesta u Hercegovini daleko od Ujedinjenog Kraljevstva , kraljevske obitelji i standarda, toliko je brakova i žena iz ovih krajeva blizu tome da pronađe samu sebe u ovom citatu.

Poskok se dosta dugo bavio definiranjem fenomena bosanskih daidža te raskrinkavanjem daidžnjakovog gnijeza. Sada se malo bavi njihovim utjecajem. U srednjoj Bosni, najvažnijem bojnom polju obrane hrvatstva, daidža nema.

Marko Vešović  iz još uvijek, ne njegovom zaslugom, časne kuće crnogorskih Vešovića, blagoizvolio se obratiti javnosti povodom mene u sarajevskom heftičniku Dani od 20. 8 ove godine, uz, kako kaže, pikantne detalje (pikantno ne znači ni ukusno ni istinito, prije pretjerano začinjeno). Detalje nisam uočio, tek kvalifikacije i vrjednosne sudove bez argumenata, kao što sam i očekivao.

U međunarodnu pravdu pomalo ali sigurno prodire novi pokazatelj- jedan Praljak. Ovaj pokazatelj je praktično nepoznat u Hrvatskoj iako je stvoren zahvaljujući našem čovjeku (kao jedan Tesla). Ovaj put nastao je na temelju iskustva cijelog hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana u obrani i stvaranju Hrvatske.