 Početi ću onim putopisnim štihom. Jučer ujutro sam krenuo organiziranim busom (besplatnim) iz Širokog Brijega u planinu, na Stipića livadu, mjesto za koje nažalost rijetki znaju.
Večer prije sam u razgovoru s prijateljima napomenuo kako idem gore, na što sam dobio reakciju: Šta 'š gore, zar imaš vikendicu? Ili još gore me zateklo kada sam rekao kako idu uglavnom „didovi i babe“, koji znaju što se gore događalo.
Tek tada sam ispao papak koji 'oda s didovima i babama. Nažalost, ali mladi sve manje znaju. Nakon takvih reakcija vidio sam „koliko je sati“ i to me nagnalo da malo „progovorim“ o mjestu na koje, evo već šestu godinu, odlazim.
 Stipića livada je mjesto iznad Doljana u općini Jablanica, pod obroncima Čvrsnice, gdje je u jutro 28. srpnja 1993. počinjen zločin nad 33 hrvatskih vojnika i 6 civila koje su ubili i masakrirali neki pripadnici Armije BiH (konkretnije 44. brdska brigada), među kojima se spominju i mudžahedini. Pripadnici Armije BiH iz zasjede su otvorili vatru na grupu pripadnika HVO-a i civila iz sela koja uopće nije pružala otpor pokušavajući se izvući prema Risovcu, dok su preživjele koji su se predali ubili su na licu mjesta. Svi preživjeli stanovnici sela njih preko 200, i žena i djece, su uhićeni i odvedeni u Jablanicu gdje su bili zatočeni u zatvoru «Muzej» do 01. ožujka 1994. kada su razmijenjeni. I za ovaj logor se veže ime Sefera Halilovića koji je znao što se događalo unutar njega. Koliki se masakr dogodio toga dana svjedoče tijela ubijenih Hrvata koja su se nalazila po raznim mjestima toga lokaliteta, a gdje se danas na njihovim mjestima nalaze spomen ploče. Nažalost, još nije rasvijetljen pokolj sa Stipića livade.
Jučer se navršilo 17 godina od pokolja, te je u spomen na stradale služena Sveta misa zadušnica na kojoj su, osim obitelji i prijatelja ubijenih, prisustvovala brojna stranačka izaslanstva te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata. No, bilo je sve tako tiho i monotono gledajući kako narod makadamskim putom hrli pred spomen obilježje. Osim brojnih pripadnika političke kreme (vjerojatno zbog izborne godine), jučer se na Stipića livadi nije mogla primijetiti neka prevelika zainteresiranost za ovaj zločin. Mogao se ugledati tek pokoji fotoaparat koji je nijemo hvatao djeliće monotonije koja će opet (nažalost) završiti u povijesti, gubeći nadu da će zločinci biti kažnjeni. I dnevni tisak, radio stanice i internet portali su malo ili nimalo pažnje posvetili ovome događaju. Cijeli dan nije bilo vijesti da se ikako obilježio dan stradavanja. O kamerama da i ne govorim, kako ona HTV-ova (koja je odavno u štrajku), tako i ona FTV-ova jučer su „štrajkale“ ne pojavivši se na mjestu stradanja. Federalna televizija (Bošnjaka i Hrvata) je imala itekako prostora na obljetnicu Srebrenice, gdje su također mučki nevini stradali, dok za Stipića livadu, nažalost nije bilo mjesta ni minute na malom ekranu.
Tu monotoniju prekidao je na trenutke provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Sesar, koji je na poseban način u svojoj homiliji pozvao Hrvate katolike da se vrate vjeri, moralu i duhovnosti jer je to upravo stup koji nas održava na ovome tlu. Primijetio sam i nešto lijepo u provincijalovoj homiliji što me doista obradovalo. Provincijal je, vjerojatno primijetivši veliki broj političara, pozvao sve da prestanu s lažnim obećanjima i nadanjima jer nas ona dovode do sivila, već da se okupe oko najvažnijih nacionalnih pitanja koja su od velike važnosti naše opstojnosti na ovim prostorima za koju su se borile naše žrtve.
No, koliko će te riječi doprijeti do vladajućih struktura jest ono pitanje koje me zabrinjava, jer je tužno i žalosno da se o ovome šuti, a da naši mladi odrastaju i ne znajući da uopće postoji Stipića livada. Kao što jednom prigodom reče dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup, „tužni pokolj je duboka rana koja tako bolno peče da je mnogima postala kaplja u prepunoj čaši životnog pelina“. Koliko god istina o tragediji bila nedokučiva njezino izbjegavanje nanosi još veću bol svim onima čiji su bližnji položili svoje živote na oltar domovine.
Inače, za ovaj zločin koji se dogodio 28. srpnja 1993. godine još nitko nije odgovarao, a čaša životnog pelina nanosi sve veće boli, bez obzira na to što su počinitelji uglavnom poznati jer postoje preživjeli očevici. Za razliku od pokolja u kojima su stradavali Muslimani, pokolj na Stipića livadi nikad nije dočekao neko veće medijsko pokriće. Ovim se ne želim previše štititi nacionalizmom, jer znamo koliki su se zločini događali na svim stranama u Bosni i Hercegovini. Ali ukoliko želimo podržati multietničnost onda je važno da se kazne krivci, pa tako i oni koji su počinili masakr na Stipića livadi. Nije bitno otkuda se krenulo. Bitno je kamo se ide. Stoga nadležni zasučite rukave i posvetite malo veća pažnju o zločinu koji se dogodio na Stipića livadi.
Izvor:abcportal.info/Ivan Kraljević
|
samo o soljama prica mora da naplacuje javne wc ej pazi da nepadnes na kakvog rumpaliju jado jer sa takim jezikom neko bi ti mogo pomoc da se bolje pokakis
