 Ako je nekome slučajno promaklo čisto da upozorimo na učestalu praksu dvojakog tituliranja Hrvata kao bosanske i hercegovačke, koja, valja naglasiti, nije regionalno-bezazlene vec izrazito političke naravi. Dovoljan dokaz tomu je taj što ćete rijetko gdje i kada ćuti za hercegovačke Srbe ili hercegovačke Bošnjake.
piše: Ivo Kotromanović l poskok.info
Zapravo najviše se koristi sintagma bosanski koji je, navodno, ništa više do ekonomična substitucija za bosanskohercegovački, što opet nema smisla jer postoji i skraćenica „bh“, koju se pak u znatno manjoj mjeri koristi.
Premda ih nitko od strane bosnocentričnih krugova nije pitao koju formulaciju preferiraju, Hrvati su tako podijeljeni na dva tabora: bosanski i hercegovački. U bogumilsko-manihejskom maniru crno-bijelog razumijevanja svijeta rečena podjela je smjerano unijela moralne implikacije, pa su Hrvati svrstani na dobre i loše. Bosanski Hrvati su, pored toga što su dobri, takođe lojalni, pošteni, tolerantni, fini i toliko multikulturalni da je pitanje koliko ce jos dugo opstati kao Hrvati. S druge strane hercegovci su nemušti likovi s kamenjara, nelojani, nepošteni, netolerantni i anti-multikulti fašisti, šovinisti i sl. – čitav paket dobro poznatih „epiteta“.
Kome dakle ne odgovara da su Hrvati jedno politicko biće u BiH? Kome i za što treba utjeha i podrška „dobrih“ Hrvata kao što su Komšići, Markešići i sl.? Hrvati su danas terminoloski i društveno-moralno raštelovani, podijeljeni i skoro pa zavađeni; umetnuta je klica nepovjerenja izmedju pripadnika najmalobrojnijeg naroda, kojem vec mnogi statistici skloni teoreticari osporavaju pravo na člana Predsjednistva govoreci kako je Hrvata tobože svega 13%. Ta znamenka se vec duže vrijeme može naći u kolokvijalnoj uporabi, a njena je funkcija, vjerujem, pokazati kako Hrvati u rezervi imaju svega 2-3% do neslužbenog praga od ispod 10% kada ih nitko više neće uzimati za ozbiljno i kada ce prirodnim slijedom, pored ove suptilne i prevarantske dekonstituicije Hrvata koju trenutno predvodi SDP, početi i ona zvanična koja ce zaključiti preobrazbu jednog konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu. Tako centri političkog bosanstva odavno računaju na dva načina rješenja hrvatskog pitanja: naturalizacija i/ili odljev. Pri tome su ova dva rješenja u međusobnoj sprezi: naturalizacijom postajemo 1/1 politički bosanci, a tko to ne moze prihvatiti neka ide u RH ili traži sreću u nekoj od hrvatskih enklava, oko kojih se i u miru steže demografski obruč.
Kome smetaju bosanskohercegovački Hrvati kao jedinstven, autohton i konstitutivan narod u BiH je kao da pitate tko ne moze politicki profitirati na takvoj identitetskoj odrednici Hrvata u BiH? Kada Ivan Lovrenović pise o hercegovinizaciji Hrvata, ne stoji li onda on na drugoj strani nametnutog dualizma – zagovarajući implicitno njihovu bosnizaciju. Jesu li i malobrojni hrvatski intelektualci pali kao žrtve podvale bosanstva i hercegovstva kao dvaju nepomirljivih krajnosti, ili su svjesno konformistički ušli u kolo bosanskog i bošnjačkog nacionalizma? Da nije možda po srijedi to što bosanskohercegovački Hrvati, kao jedinstven i nedjeljiv drustveno-politicki faktor, nisu politicki uporabljivi bošnjackim i bosanskim nacionalistima? Činjenica je da obje ove strane trebaju „bosanske“ Hrvate, kao kvazi-entitet, u svrhu potpore legitimitetu projekta Bosne kao građanske drzave sa jedinstvenim kulturnim pečatom orijentalne provenijencije kojeg „bosanski“ Hrvati prihvataju kao nešto svoje.
Zabrinjava to što su i sami Hrvati dijelom izgleda nasjeli na ovu prevaru i provokaciju koju podržava nekolicina medijskih aktivnih konformista koji djeluju u službi bosansko/bošnjačkog nacionalnog projekta. Možda bi Hrvati sami trebali jasno i glasno reći da su kao bosanskohercegovački Hrvati jedno jedinstveno nacionalno biće sa čvrstim povijesnim i kulturnim korijenima u Bosni i Hercegovini, te da nisu nikakav surogat povijesnog procesa prilagodjavanja dominantnoj populaciji vec suverena nacionalna i kuturna datost koja daje legitimitet političkoj konstitutivnosti naspram neumoljivosti zakona brojeva."
|
