 Od incidenta u kojemu je Alija, otac nacije, osporio sunet vođi opozicije, Zlatko sve češće uči Fatihu a i senator je Bošnjačkog instituta Adil-bega Zulfikarpašića.
piše: Matan Nižić l poskok.info
Na naslovnici BH Dana osvanula je fotomontaža Željka Komšića kako popravlja bojler odjeven u plavi kombinezon. Moram priznati da ga plavi kombinezon baš „ljubi“ i to ne samo zato što je fotomontaža tako dobra.
Izgleda prirodniji nego na službenim događajima u rezidenciji Konak ili u nastupima u „60 minuta“ kada uzdahuje i maše rukama, te na svako Bakirovo pitko pitanje širi ruke i odmahuje: „Ja eto moj Bakire…šta reći….vidite i vi koji su to fašisti“, pa za cijelovit dojam nedostaju samo dvije sarajevske „klipače“ na stolu.
Na stranu sad naslovnica koju BH Dani rade na najvišoj tehničkoj razini, ali naslov je bio šokantan. Željko, najvoljeniji i primjer „poštenog Hrvata“, nazvan je „protočnim bojlerom bošnjačke politike“.
I da se navedeni naslov našao na klerofašističkom Poskoku previše je. Doduše u drugom sarajevskom njuzmagazinu već dulje vrijeme Senad Avdić opasno šilji Komšića, onako sa strane i u statusu bezveznjaka. Avdićevoj sposobnosti da sve u Sarajevu nazove pravim imenom i to godinama prije svih ipak nema premca.
Ono što piše u Danima rekao sam, gluho bilo, prije par godina u društvu intelektualaca i prave građanske raje u Sarajevu. I nije me začudilo da su se kasnije raspitivali koje sam godište i jesam li bio čuvar na Heliodromu kao i držim li sliku Mate Bobana u autu na mjestu rezerviranom za ženu i djecu.
Vijest je u neku ruku i dobra, jer čini se da u Sarajevu ima mislećih ljudi koji uočavaju da se ne može biti najeksponiraniji bošnjački nacionalist i socijaldemokrata, kao što se ne može biti papak i raja .-).
Ali kako je Željko završio kao protočni bojler? Točnije, kako je netko u Sarajevo uočio bojlersku prirodu Žejka Komšića?
Željko Komšić je plitak i bezvezan lik. Toliko je bezvezan da se čak može reći da je Hrvatima u svome mandatu priskrbio štete upravo onoliko koliko bi imali koristi od Ive Mire Jovića. Skoro pa ništa.Da nije Hrvat, Zlatni Ljiljan i manjinac u Sarajevu, te iskoristiv kao dokaz multietničnosti partije i političkog bosanstva općenito, živio bi sasvim običan život. Karijeru bi okončao kao viši referent u kadrovskoj službi nekog poduzeća poput Žice ili Hidrogradnje.
Ovo „viši“ bi dobio pred penziju da mu veća plaća nabije prosjek za mirovinu jer je bio pošten i dosljedan drug premda malo naporan karakter.
Kako se sve zadnjih dvadesetak godina odigralo drukčije Komšić Željko je postao prva violina projekta pretvaranja SDP u vodeću partiju u Federaciji BiH na temelju potpore bošnjačkog biračkog tijela.
Ipak kao etnički Hrvat on mora za Bosnu gurati tri puta jače od ostalih. I brate gura.
Željko „će da gura“ dok se mastermind Zlatko ne opere od imidža kjafira, progonitelja i izručitelja naših prijatelja afroazijskog porijekla. Komšić posljednih mjeseci igra novu epizodu u projektu dolaska SDP-a na vlast na krilima bošnjačko/bosanskog državotvornog patriotizma. Prvo je Bošnjacima donio osmjeh na lice podjebavnjenjem izbornog sustava i ruganjem svom narodu. Dokazao je tada „protočni bojler“ da je prijetnja majorizacijom i preglasavnjem u Federaciji BiH neovisna o činjenici je li bošnjački politički lider neki svršenik medrese Silajdžić, ili komunistički princ i dijete sarajevskog gradonačelnika Lagumdžija.
Sada nebuloznim ponašanjem i političkim primitivizmom pokazuje da je njegov maksimalni politički kapacitet podilaženje čaršiji i raji. Istodobno mladi lavovi SDP-a u parlamentu sipaju soc-čaršijski populizam oličen u inicijativama „koliko nam je plata i ja bih nama smanjio plate“, te nekim Deklaracijama o antifašizmu biju bojeve s Dušankom Majkić koja zbog ženskog gramatičkog roda bolje personificira RS od samog Dodika.
Zlatko se pojavljuje u medijima samo kad je bitno pokazati svoju državničku odlučnost u otporu srpsko-hrvatskom fašizmu i separatizmu.
Paradoksalno je da SDP sa Željkom Komšićem na čelu i Zlatkom Lagudžijom ispod Željkova čela ide stazom kojom je Milorad Dodik krenuo prije nekoliko godina.
Otkada je Richard Holbrooke sašio postdaytonsku Bosnu i Hercegovinu, SDP BiH i njegov lider Zlatko zakaparili su posebnu političku poziciju vječitog favorita međunarodne zajednice koji će Bosnu i Hercegovinu uvesti u društvo prosperitentnih i stabilnih država. Mantralo se da će egzistencijalne potrebe prevladati etno-konfesionalo nepovjerenje, da je sukob uvezen, da građani BiH nisu krivi nego su zavedeni itd.
Takvo zacementirano političko pozicioniranje , značilo je popriličan odmak svih SDP-ovih kadrova od teških političkih pitanja iz bliže prošlosti, pažljivo distanciranje od svih vjerskih i vojnih struktura na svim stranama pa tako i na bošnjačkoj ili čak posebno na bošnjačkoj.
Teška pitanja podijeljenosti društva lakonski su se apstrahirala i politički banalizirala prebacivanjem odgovornosti na nacionalističke stranke i Tuđmana i Miloševića koji su posvađali narode. Nije se iz SDP-a štedilo ni Aliju a ni Islamsku Vjersku Zajednicu. Čak je političko bošnjaštvo bilo nešto nepoželjno u SDP-u.Vrhunac ovoga projekta je bilo stvaranje Alijanse za promjene za čije je krpljenje bilo potrebno intervenirati i u izborni zakon (naravno na štetu najmalobrojnih Hrvata).
Tek nakon ove akcije uspješno je i kratkotrajno instaliran međunarodno poželjni SDP u vlast i to u koaliciji od 10 stranaka u trajanju od svega dvije godine. Naravno, posebno je važno naglasiti da je Alijansa na sljedećim izborima doživjela debakl kao posljedicu iznevjerenih očekivanja Bošnjaka da će im međunarodna zajednica sa svojim favoritom SDP-om napraviti građansku državu po mjeri.
Od kraha ovoga projekta američkog veleposlanika Milera traje teška opozicijska sudbina SDP i lidera Zlatka Lagumdžije koju je Zlatko očito poželio prekinuti.
SDP i Zlatko Lagumdžija su konačno shvatili. Od građanske političke limunade i titoizma nema vele haira. Za pobjedu na izborima potrebno je imati većinu bošnjačkog biračkog tijela a za uloviti njihove glasove nije dovoljan samo ražalovani „titoizam“ i nostalgija za komunističkom socijalnom pravdom.
Potrebno je zajahati i bošnjački nacionalizam i uvjeriti Bošnjake da je Zlatko/Željko taj koji će od „Bosne“ napraviti normalnu državu, što u prijevodu na jezike malobronijih naroda u BiH znači ukidanje RS, centralizacija Federacije BiH, ukidanje kolektivnih prava Hrvata i Srba da ospore odluke bošnjačke većine. Naravno Bošnjaci to opisuju kao „Da Bosna bude normalna država pa da živimo ko ljudi“.
Proces pretvaranja SDP u vodeću bošnjačku nacionalističku partiju traje već dulje vrijeme. Naravno oni i dalje izbjegavaju tu identifikaciju, pa svoje državničku politiku nazivaju nekim bosanskim patriotizmom koji se po svom sadržaju od bošnjačkog nacionalizma SDA razlikuje kao što se na Baščaršiji razlikuju ćevap u „Želje“ od ćevapa u „Petici“.
Zlatko je shvatio da je faktor koji formira bošnjačkog lidera „onaj koji najviše uvjerava Bošnjake da će doći glave genocidnoj tvorevini“. U ukazivanju na zlo „dodikizma“ danas se u Sarajevu zaboravlja činjenica da je SNSD dugo bio vrlo sličan SDP i njegova RS-ovska varijanta. I Dodik je u prvi višestranački BH parlament ušao kao reformist Ante Markovića. U ratu je otišao na svoju stranu kao što je i Zlatko prišao Izetbegoviću i osobno se zbližio s njim.
Od sredine je devedesetih uživao stalnu potporu američkog veleposlanstava. Njegova stranka je bila i prvi izbor za Bošnjake i Hrvate koji su preživjeli (kako, tko to zna?) u RS, a željeli su se baviti politikom kao lojalni RS-ovci. Jednako kao SDP BiH i SNSD je mijenjao ime te progutao i integrirao mnoštvo malih socijaldemokratskih partijica. U trenutku slabosti korupcijom izgriženog SDS-a i rastućeg socijalnog nezadovoljstva napravio je poparu od prosvijećenog srpskog nacionalizma i obećanja ekonomskog napretka. Kad je napredak izostao malo manje prosvijećeni nacionalizam je ostao dovoljan za liderstvo u RS.
SDP poziciju najjače stranke u Federaciji BiH već gradi po sličnom receptu po kojemu je Dodik zavladao RS. Obećanje boljeg života, lijevi populizam bez pokrića, žestoko oponiranje drugom entitetu svim sredstvima, a najviše cinizmom i neotesanim ponašanjem.
Sjetimo se kako su Lagumdžija i njegovi sljedbenici reagirali na sve inicijative za relaksaciju političkih odnosa poput Prudskog sporazuma.
Željko Bojler Sejdo Komšić se svakih mjesec dana glupira s nekim prijetećim stavom opasnog državnika koji će sve po prstima kao da iza njega stoji Šesta flota a ne jedan od tri puka OS BiH.
Razlika je samo što na Federalnoj strani ulogu Dodika igraju dva glumca. Zlatko ne može sam kao Dodik. Kao što nikad nije mogao na izborima pobijediti Sulju ili Harisa. Cinizam ostaje za Zlatka, a Dodikovsko glupiranje za Željka Bojlera Sejdu Komšića.
Opravdavanje ovog dodikizma SDP-ovog liderskog dvojca da se oni bore za državu, a Dodik protiv države generalno je tanko. Zlatko se bori za državu onako kako je vide bošnjačke političke elite bez obzira dolazile one iz SDP-a, SDA ili SBiH-a. Upravo se događa da dva nekadašnja opozicijska čeda stranih veleposlanstava pruzimaju vodeće uloge u produžavanju političko-državnog iscrpljivanja bosanskohercegovačkog društva.
Recept kako je Dodik sam sebe doveo na vlast u RS-u, nakon što je svojim sponzorima „From the West“ pokazao srednji prst, čini se tako blizak i upotrebljiv i Zlatku.
Kroz par godina jedina razlika između SNSD-a i SDP iz pozicije neutralnog (recimo Hrvat) biti će svedena na stilske varijecije kao posljedice fakta da je Mićin tata ugledni seoski gazda sa dulimima plodne zemlje od Laktaša prema Gradišci, a Zlatkov babo socijalistički funkcioner sa solidnom socijalističkom kvadraturom u Sarajevu pase nešto kulturalno razlikuju.
Alija Izetbegović je prije 11 godina u jednom medijskom obračunu Zlatku Lagumđžiji „izmjerio prepucij na ćuni“ i preko stranica Dnevnog Avaza poručio da ga u posljednje vrijeme na javnim skupovima vidi kako uči Fatihu, a nije ga pronašao u evidenciji familije Skaka, čiji članovi sunete generacije sarajevske muslimanske djece. Od toga incidenta u kojemu je otac nacije osporio sunet vođi opozicije, Zlatko sve češće uči Fatihu a i senator je Bošnjačkog instituta Adil-bega Zulfikarpašića.
Paradoks i teški poraz politike međunarodne zajednice će biti kad vodeće stranke parlametarnih većina dva BH entiteta budu dvije socijaldemokratske stranke koje su došle na vlast jahanjem na većinskom entitetskom nacionalizmu. Paradoks da će Zlatko Lagumdžija u RS-u a i kod Hrvata u BiH biti precepiran kao neka cinična i neiskrena netraktorska varijanta Mile Dodika i bošnjački kriptonacionalist. Ako se ovo nekim slučajem ne dogodi na ovim izborima na sljedećim svakako hoće.
|
) mislim se da li da ti kazem hvala
dana ha-ha-ha. 
