|
 Željko Komšić je nevjerovatan frik. To je lik koji je u stanju da mjesecima ne progovara, osim što ga kamere po dužnosti snime na sjednicama Predsjedništva, i onda iznenada neprozvan odvali nešto onako baš promišljeno i državnički.
piše: Dragan Jerinić
Tako mu je i došlo da komentariše kako on, kao valjda neki bitan politički faktor, priznaje suverenitet Hrvatske i Srbije, ali bez Kosova, gledajući prvi zvanični susret predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića u Beogradu. Što će reći da taj Komšić priznaje Kosovo kao državu. Navodno, Komšiću je zasmetalo što su Josipović i Tadić uopšte spominjali BiH tokom svog susreta, poručujući im da imaju pametnijeg posla.
Pošto se nalazi na visokoj državnoj funkciji, nije ni čudo da takva nediplomatska izjava izazove dosta reagovanja u Republici Srpskoj kao i zvaničnu reakciju Srbije, jer je stvarno bezobrazno i nepristojno tražiti da jedna zemlja prizna suverenitet tvoje zemlje, a njoj istovremeno to osporavati, bez obzira o kome se radilo.
Ova Komšićeva provokacija u stvari predstavlja kontinuiranu politiku koju godinama promoviše prvenstveno prema Srbiji on lično i njegova stranka nastala na ostacima nekadašnjeg SDP-a.
Treba li uopšte podsjećati da je Komšić za ove četiri godine, koliko se nalazi u Predsjedništvu BiH, konstatno prijetio, prozivao i vrijeđao predstavnike Srbije da će dobiti i po nosu, što je izazivalo i podsmijeh u ozbiljnijim Bošnjačkim političkim krugovima koji ga u principu doživljavaju kao nekakvu "sarajevsku dvorsku ludu", koju ne treba baš uvjek ozbiljno uzimati za riječ.
Ili šta frik zna šta je ozbiljna državna politika? Njemu je satisfakcija to da mu nekakav jalijaš u kafani priđe, stisne ruku i kaže: "Nek' si ti njima, predsjedniče, srezao u lice, pa kud puklo da puklo."
To što time prvenstveno narušava ugled i države i institucija koju bi trebalo da predstavlja, Komšića puno ne zanima, jer je taj strašno umišljeni tip definitivno ubijeđen da je uvijek u pravu i da on i njegovi istomišljenici imaju ekskluzivno pravo da uređuju odnose u BiH i oko nje, kako među narodima tako i među državama.
Pardon, Komšić i njegovi su čak ubijeđeni da su entiteti, tačnije Republika Srpska, nekakvo prelazno rješenje, pa svoju politička frustraciju sve teže mogu prikriti i prema predsjedniku Josipoviću, koji kao legalista mjesecima uporno ponavlja da svi treba da poštuju sadašnju ustavnu strukturu BiH te da se eventualne ustavne promjene moraju bazirati na dogovoru tri naroda.
I nije Komšić jedini sarajevski frik koji već godinama provocira, pogotovo Srbiju i njen odnos prema BiH, tačnije Dejtonskom sporazumu. U toj masi pravi kapitalac je Haris Silajdžić, koji, istina, u zadnje vrijeme pokušava da se suzdrži od teških riječi, a sve po uputama turskog ministra inostranih poslova Ahmeta Davutoglua, koji sve otvorenije proziva bošnjačke lidere da svojom iracionalnom politikom i unutrašnjim trvenjima destabilizuju ukupne odnose u regiji.
Ali, kako se izbori približavaju, Silajdžiću to stvarno teško pada pa tako nije mogao ni da propusti priliku da tokom ovogodišnjeg govora u Srebrenici dodatno zašilji i proširi priču o genocidu na čitavu Republiku Srpsku.
Nije mogao prećutati ni dešavanja u Fudbalskom savezu, kojem, navodno, prijete sankcije jer predstavnici Republike Srpske ne žele prihvatiti ultimatum FIFA i UEFA da, umjesto Predsjedništva, prihvate jednog predsjednika.
Shvatajući taj savez kao nekakvu državnu instituciju, Silajdžić je u svemu tome valjda vidio nekakvu separatističku urotu te je poručio Srbima da mogu napustiti BiH, ali ne mogu ništa iz nje iznijeti, parafrazirajući tako svog bliskog prijatelja Stipu Mesića, koji je još tamo devedesetih godina prošlog vijeka poručivao da Srbi iz Hrvatske mogu ponijeti onoliko zemlje koliko im se zalijepi na opancima.
Niti je FIFA sakcionisala Fudlalski savez niti Srbi planiraju veliku seobu preko Drine, ali ostaje ta mučnina u stomaku da već dvadeset godina Silajdžić i slični Komšići pokušavaju da ospore Srbima pravo na ravnopravnost i da sa istom fanatičnošću guraju priču o unitarističkoj državi.
Uz to, oni potpuno ignorišu pozitivni zaokret koji je doživjela regionalna politika, koju već mjesecima promovišu Tadić i Josipović i koji uporno traže adekvatnog sagovornika u Sarajevu.
Istina, Sulejman Tihić je jedan od rijetkih bošnjačkih političara koji je prepoznao te nove regionalne trendove i zbog toga prolazi neviđenu satanizaciju, ne samo iz drugih partijskih tabora već i iz Islamske vjerske zajednice, pa i djelova vlastite stranke.
Ali, nije najveći problem političkog sarajevskog miljea što već godinama de fakto živi u nekakvoj virtuelnoj državi koja samo što nije i de jure zaživjela već što ignorisanje primjenjuju i prema najvećoj prijetnji unutrašnjoj stabilnosti ove dejtonske države, a to je terorizam koji provode pripadnici vehabija.
Jer, kako tumačiti izjavu Bakira Izetbegovića da iza bugojanskog bombaša Harisa Čauševića ne stoji nikakva teroristička organizacija tipa Al Kaide ili nešto slično već se radi o izolovanom incidentu zaluđenog rokera koji je, prije nego što je pristupio vehabijama, bio opčinjen muzikom Džonija Štulića.
Tim više što je Izetbegović to podsmješljivo rekao tokom rasprave u parlamentu u kojem je trebalo usvojiti mjere za borbu protiv terorizma na preporuku bezbjedonosnih agencije, prema kojima po BiH krstari oko 3.000 hodajućih bombi spremnih da u svakom trenutku povuku osigurač za Alaha, a protiv svih koji ne misle kao oni. Pa, bili oni Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili stranci.
Većina bošnjačkih političara neće da shvati da su vehabije realno velika opasnost za ovu državu i misle da mogu kontrolisati te nove muslimane preko Islamske zajednice, koja im je prva širom otvorila vrata.
Stoga, ako se BiH i raspadne po dejtonskim granicama, neće to biti zbog srpskog separatizma već zbog Izetbegovićevih rokera i frikova tipa Silajdžića ili Komšića, koji bi, kao legalista, prvi trebalo da prihvati Republiku Srpsku kao nezavisnu državu po istom principu po kojem priznaje "suverenitet Srbije bez Kosova".
|
