Jedan od najutjecajnijih otočkih medija razvio je zanimljivu teoriju kako je hrvatska reprezentacija došla do polufinala Svjetskog prvenstva u Rusiji – kaosom. I to kaosom s kojim su se hrvatski nogometaši morali suočavati od najranijih uzrasta u nogometnim školama u maloj državi čija se sportska infrastruktura i ulaganju u istu ni po čemu ne može mjeriti s većinom zapadnih zemalja. Iz tog kaosa nastala je improvizacija koja je ovu momčad odvela u polufinale.
Luka Modrić je dobio bacanje novčića prije raspucavanja penala u utakmici četvrtfinala prije Rusije. Pitao je Subašića hoće li prvo pucati ili braniti te su se odlučili za ovo drugo. Dobro je poznato da momčad koja prva puca jedanaesterac u raspucavanju prolazi u 60 posto slučajeva, a hrvatski kapetan se odlučio za drugu opciju, navodi Guardian. Podsjeća da je možda to bilo zato što Danijel Subašić u Francuskoj i na Svjetskom prvenstvu brani 42 posto udaraca s bijele točke pa su se stoga odlučili prvo braniti.
Već tu Englezi naziru kaos, dogovor u datom momentu procjenjuju tako da je Hrvatska do raspucavanja došla bez plana. I u pravu su. Zlatko Dalić je nakon raspucavanja s Danskom u osmini finala rekao kako su jedanaesterci lutrija te da se hrvatska reprezentacija za njih nije posebno pripremala jer planira svaku utakmicu riješiti u prvih 90 minuta.
Kritičare se optužuje za rušenje atmosfere dok se pobjeđuje
Javnost u nekim zemljama ne bi tako olako shvatila komentar Zlatka Dalića jer se čini neozbiljan, a momčad nepripremljena. Kako doći na raspucavanje jedanaesteraca u nokaut fazi Mundijala bez pripreme? Muči to i Guardian koji pruža i jednostavno objašnjenje – dok se pobjeđuje, sve se tolerira, a kritičare se optužuje za rušenje dobre atmosfere.
Za objašnjenje kaosa i improvizacije koja iz njega proizlazi u hrvatskoj reprezentaciji Guardian se vraća u Hrvatsku. Zemlju s manje od četiri milijuna stanovnika koja je u stanju izbaciti toliko vrhunskih nogometaša. Na pitanje kako je to moguće Englezi i dalje nisu dobili zadovoljavajući odgovor. Volja, genetičke predispozicije i slična obrazloženja nazivaju klišejom, a u Hrvatskoj ne nalaze infrastrukturu potrebnu za stvaranje tolikog broja nevjerojatnih igrača. Štoviše, hrvatski klubovi raspolažu tek onim osnovnim potrepštinama, travnjaci su u lošem stanju i nema gradnje novih zdanja. Master plana za razvoj i distribuciju mladih igrača nema, iako priznaju kako se silni talenat ne bi mogao razviti bez dobrih trenera u mlađim uzrastima nogometnih klubova. Jedan klub se ističe, to je Dinamo Zagreb za koji Guardian navodi kako je mogao priuštiti većinu mladih hrvatskih nogometaša. Igranje za Dinamo u većini je slučajeva značilo i poziv u mlađe uzraste nacionalne vrste. Prije dvije godine, 11 Dinamovih klinaca igralo je u početnom sastavu za U-17 reprezentaciju. Međutim, Dinamov monopol se polako smanjuje i sve više prostora dobivaju mladići iz drugih hrvatskih klubova na čelu s Hajdukom.
Igrati za Dinamo znači igrati za Hrvatsku
Guardian nastavlja i kako je Dinamo imao svoj sestrinski klub Lokomotivu kojem je dozvoljeno natjecanje u najvišem rangu natjecanja iako je to s natjecateljske strane neobjašnjivo. Dinamo je uz pomoć Lokomotive svojim igračima mogao omogućiti iskustvo natjecanja u Prvoj HNL-a čim su došli iz omladinskih pogona pa je tako čak šest sadašnjih hrvatskih reprezentativaca u nekom trenutku igralo u Lokomotivi (Pivarić, Brozović, Kramarić, Badelj, Pjaca, Vrsaljko). Bez obzira na Dinamov monopol, nije bilo nikakvog plana. Dinamo je u 13 godina promijenio 17 trenera i 12 puta postao prvak Hrvatske. Englezima ni to nije baš jasno pa navode i kako je Zlatko Dalić reprezentaciju preuzeo 48 sati prije ključne utakmice protiv Ukrajine koju je Hrvatska morala pobijediti. Bez strategije, bez logike, za što bi neki mogli reći da se vidi i u igri reprezentacije.
Hrvatska najveća snaga je u veznom redu, a protiv Rusije su ispucali čak 109 dugih lopti. Guardian potvrđuje kako je Hrvatska bila bolja momčad u tom ogledu, ali i da je prekasno počela igrati preko svog najjačeg oružja zbog čega su na kraju ponovo završili na lutriji. Može li zbog svega navedenoga biti da su hrvatski reprezentativci, koji su odrasli u kaosu, bez plana, danas najbolji u takvim situacijama na terenu? Da se ne radi ni o kakvoj sreći već majstorima improvizacije koji u najtežim trenucima reagiraju najbolje? Kolektivu koji ne može funkcionirati kao momčad u uređenom nogometu? Saznat ćemo večeras, u polufinalu protiv Engleske.