U intervjuu za Dnevnik.ba Boriša Falatar, kandidat Naše stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH govori o tomu kako si Željko Komšić daje za pravo da određuje tko je za BiH a tko nije, te o tomu kako tandem Suljagić&Bajrović ne predstavljaju građansku nego malograđansku opciju.
Kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić pozvao je krajem prošloga tjedna sve kandidate „probosanskih“ opcija za mjesto člana kolektivnog bh rukovodstva da se jasno odrede jesu li za odbacivanje „nametnutoga principa konstitutivnosti naroda“. Istina, već ste kazali kako Komšića ne smatrate ozbiljnim protukandidatom. Ipak, molio bih Vas da definirate što, zapravo, znače te „probosanske snage“ u aktulanoj bh političkoj konstalaciji? I tko to „atestira“? Također, mislite li kako je konstitutivnost nametnuta, a onda i kočnica za prosperitet ove zemlje?
Uvjeren sam da Naša stranka u ovom trenutku predstavlja jedinu istinsku multietničku opciju koja gaji građanske vrijednosti, i u tom kontekstu je postavljana i moja kandidatura. Pod tim podrazumijevam neupitnost ljudskih prava, u koje spadaju i kolektivna prava i optimalni model kojim ta prava trebaju biti riješena. Puno je retorike koja ima za kratkoročni cilj da dođe do glasova, ali i dugoročnu nuspojavu urušavanja odnosa. Tako vidim i retoriku Komšića, koji se agresivno pokušava nametnuti kao lider neke šire grupacije. On si daje za pravo da određuje tko je za BiH a tko nije. Ne vidim na osnovu čega on to može raditi, niti to uzimam kao relevantnu klasifikaciju.
Lako je pričati protiv konstitutivnosti u sistemu koji očito ne funkcionira. I sam je Komšić u velikoj mjeri bio kočnica napretka, i doprinio je gubitku potrebnog balansa između građanskog i nacionalnog. To je evidentna realnost ove zemlje. S druge strane ignorira se činjenica da se skoro 400 tisuća naših sugrađana ne može kandidirati na najvažniju poziciju u zemlji, niti glasati za „svog“ predstavnika. Time se narušavaju temeljne vrijednosti i zaista je skandalozno da toliki broj građana BiH ne može ostvariti neka od osnovnih političkih prava.
Ja konstitutivnost doživljavam kao nastavak vrijednosti ZAVNOBIH-a, dakle princip tri puta „i“, koji ne bi smio izostaviti ni sve druge naše građane. Dugoročno, slažem se da bi trebalo jasnije odrediti pitanja koja se zaista odnose na specifične interese kolektiviteta, i kako se oni najbolje trebaju štititi.
No istinske i dugoročne promjene – rasterećenje birokratskog aparata i moguća promjena strukture zemlje – nisu moguće bez daleko većeg povjerenja između ljudi i naroda. Ustavne reforme ne mogu se nametnuti, za njih treba postojati najšira moguća podrška u zemlji. Takvu klimu povjerenja i suradnje treba graditi, a ona se ne gradi retorikom koja vrijeđa i plaši.
Građanska, ili, evo, potencijalna građanska država ozbiljna je predizborna tema. Slijedom čega je iz tzv. probosanskih redova (čak) i formuliran slogan: Ili građanska država, ili građanski rat. Koncentriramo li se (samo) na Federaciju, bjelodano je kako nema niti jedne hrvatske stranke koja bi bila za ovu opciju. Uz to, kardinal Vinko Puljić nedavno je podsjetio na „građansku Jugoslaviju“ (i Orwella), u kojoj je nastojanje jednog, najbrojnijeg naroda da bude „jednakiji“ uzrokovalo krvavi raspad.
Termin građanska država je u velikoj mjeri zloiskorištavan proteklih godina. Od ideje koja po meni treba da bude fokusirana na zaštitu prava pojedinca, napravljena je agresivna slika, koja se na kraju i morala razotkriti kao jednokratno političko oružje. Ja građanske vrijednosti prvenstveno vidim kroz prava i stvarne životne uslove ljudi koji su manjina u nekom gradu, u nekoj administrativnoj cjelini, ili na nekom nivou vlasti. I tu bi tražio i odgovor prema konstitutivnosti. Kakvu konstitutivnost žele Hrvati u Zenici, Bošnjaci u Banja Luci, Srbi u Sarajevu? Odgovor na to pitanje je u biti i odgovor na pitanje kakvi smo to ljudi. Na žalost, ovde se svako trudi biti „jednakiji“ gdje god to može i kad god ima priliku. A to je neprihvatljivo.
Zadržimo se još malo na „građanskoj BiH“. Mislite li – kao što, evo, ja mislim – da tu ideju kompromitira već i to što je personificiraju, ili (čak) personaliziraju likovi poput croatofobnog tandema Suljagić&Bajrović?
Apsolutno se slažem sa vama. Ne pratim njihove nastupe, jer sam odavno shvatio da svojom retorikom mržnje ne predstavljaju građansku, već malograđansku opciju.
Nedavno ste govorili o populizmu i mržnji koju u kampanji, po Vašem sudu, produciraju „nacionalističke stranke“. Slažem se, ima i toga, ali ni blizu onome što, primjerice, već mjesecima isijava Građanska stranka. Zanima me, međutim, kako gledate na kampanju Dragana Čovića koji je višekratno Bošnjake pozvao na suradnju? Štoviše, nazvao ih je braćom… Je li Vas – kao što mene jest! – to iznenadilo?
To je dio političkog pozicioniranja pred izbore. Dragan Čović je političar koji je dio problema. On je na vlasti od rata, i snosi odgovornost za nedostatak rezultata. Kad pričate sa našim sugrađanima u Hercegovini, osjetite razočarenje što jedan klan kontrolira sve segmente života, i to prilično agresivno.Čović se održava zahvaljujući Komšiću i obratno. Kada bi nekako obojica mogli ući u Predsjedništvo, bilo bi to istinsko partnerstvo. Kod Čovića je, ako već inzistirate, teško razabrati istinske namjere od izborne retorike. No gledajući njegove rezultate kao državnika, diplomatski potezi su bili veoma slabi, BiH daleko kaska za Srbijom i Crnom Gorom što se integracija tiče, a to je jako loše za sve u BiH, pa tako i za Hrvate. Kao najmalobrojniji narod, proces iseljavanja je za nas najopasniji, i taj argument da se svi iseljavaju, po meni ne pije vode. Strah me je pomisliti kako bi izgledala demografska i ekonomska slika za desetak godina, ukoliko ne bi bilo promjena na vlasti.
Kao čovjek s diplomatskim iskustvom i kontaktima, najavili ste kako će Vam vanjska politika biti jedan od prioriteta te izrazili uvjerenje da BiH može uspostaviti ravnopravne odnose i s Rusijom, i s Turskom, i s Kinom i s EU. Je li to moguće u državi koja je, makar jednim njezinim dijelom, ostavljena u amanet braći Turcima, a drugi njezin dio je u sve snažnijem zagrljaju majčice Rusije?
Na samom početku angažmana sam rekao da pametna vanjska politika ne smije biti poligon za neke nove hladne ratove. Pametna politika podrazumijeva partnerstva, i ostvarivanje potencijala gdje je god to moguće. Otvaranje tržišta, investicije. Naš je prioritet članstvo u EU, ali ne trebamo mi biti veći zagovornici konflikta od većine zemalja EU. Prozivanje velikih sila, uvođenje njihovih konflikata u naš politički ambijent je gubljenje vremena. Mi moramo imati strategiju i početi raditi. Historijske i kulturne veze sa Rusijom i Turskom, i drugim zemljama širom svijeta, su naše nevjerovatno bogatstvo. Trebamo ga iskoristiti za napredak i boljitak svih građana, a ne za jeftine političke poene i podršku pojedinim opcijama. To najviše zamjeram Čoviću i Komšiću i ostalim članovima Predsjedništva, jer naše bogatstvo i potencijale pretvaraju u nešto negativno. Oni ne znaju osnove vanjske politike.
Kad smo već kod vanjske politike, podsjetio bih Vas i da je Srbija ne tako davno odredila nekoliko vanjskopolitičkih stupova. Poklapaju se otprilike s ovim Vašim. No, onda ih je, ipak, Vučić reducirao na „I Kosovo i EU“… a trenutačno im je i jedno i drugo daleko. Bojite li se kako bi se i naša država mogla izgubiti u tim brojnim „stupovima“?
Mi možemo izgubiti samo neradom i nedostatkom strategije. Duboko sam uvjeren da od svih kandidata imam najjače poznavanje međunarodnog ambijenta, i upravo je to što je krucijalno za ostvarenje strateških interesa ove zemlje. Možemo mi do sutra praviti teorije ovdje, ali kad odete u UN ili Bruxelles, morate se znati kretati među tim liderima, morate govoriti njihov jezik, morate znati iskoristiti mogućnosti. Konkretno, imamo vrlo malo vremena da iskomuniciramo da je svako novo proširenje EU bez paketa u kome je i BiH, u potpunosti neprihvatljivo.
Tijekom pregovora Beograd-Priština (via Bruxelles) reafirmirana je razmjena teritorija kao moguće rješenje, slijedom čega je onda povučene paralela Kosovo – Republika Srpska. Dijelite li moje mišljenje da u Sarajevu prilično olako – patetičnim porukama kako ima dovoljno patriota da to spriječe – prelaze preko ove situacije?
Tu postoji samo jedan, neupitan i čvrst stav – cjelovitost BiH je neupitna. Sve drugo je igranje sa posljedicama koje nikome ne bi trebale biti ni u primisli. Ja sam na nedavnom sastanku u Europskom parlamentu, i sa EU ambasadorima u našoj zemlji ukazao međunarodnoj zajednicu da ne smije zaboraviti svoj glavni i jedini logični smisao a to je da čuva mir u ovoj zemlji. Dopuštanje ratne retorike, i često dolijevanje ulja na vatru dvosmislenim izjavama za strane medije u biti je bezobrazno i nepromišljeno.
Suverenost, nedjeljivost, neovisnost… to su odrednice u koje se zaklinju gotovo sve stranke, osobito bošnjačke, u Federaciji. (RS je, dakako, druga priča). Kako (onda) komentirate oduševljenost bošnjačkih stranaka na vijest kako je Nikola Špirić stavljen na američku „crnu listu“ te egzaltiranost istih na zahtjev američkog senatora Rogera Wickera da i Europa treba slijediti Washington. Ali, da se ne koncentrira samo na srpske dužnosnike. A sve to usred predizborne kampanje…
To je politički ambijent u kome živimo. I tu vidim ulogu Predsjedništva. Stalno se pametuje u vezi ovlasti, pokušava se ova institucija prikazati kao neka kraljica bez ovlasti. To je pogrešno. Predsjedništvo, u svoj banalnosti svoje tročlanosti, jeste institucija koja treba postavljati vrijednosti, promovirati dijalog, koncenzus i stvarati povoljnu političku klimu, te lansirati strateške političke inicijative.
Gospodine Falatar, ukoliko izborni epilog ne bude onakav kakvog ga Vi predviđate, ostajete li u BiH? Ili ćete kao većina mladih ljudi potražiti „rezervnu domovinu“. Vama, uostalom, to i ne bi bio osobit problem.
Svakim danom sve sam dublje u našoj političkoj realnosti i sve je jači osjećaj da možemo, moramo, pokrenut stvari u pravom smjeru. Nedavno sam postao član Predsjedništva Naše stranke, i dugoročno namjeravam ostati bitan faktor u politici naše zemlje. No vjerujem u pobjedu, da bude jasno.
Dnevnik.ba
wpDiscuz